Njihova ljubav i odnos su ideal kojem težim i kakav priželjkujem! Ma kakva obećanja putem whatsappa, ovo je prava stvar

Znam da to nije ni zdravo ni dobro, ali često se ulovim kako razmišljam o prošlosti. Pokušavam ne, naravno, ali nekad je baš neizbježno pogotovo kad te prošlost zna dočekati iza ugla, a mene zna. Za druge ne znam, no svi smo ne jednom doživjeli da nas netko ili nešto na nekog podsjeti.

Tako je i mene prošli tjedan podsjetilo na nešto što sam mislila da sam zaboravila jer sam većinu toga zaboravila i potisnula kako ne bi boljelo previše. Na sreću ili nažalost, moj glavni obrambeni mehanizam je disocijacija pa se puno toga bolnog iz prošlosti ne sjećam dok me se ne isprovocira, ovako ili onako, da se sjetim. I to bude bolno, bilo da je namjerno dosjećanje ili tek slučajno, s razlogom sam nešto intuitivno zaboravila i potisnula jer bol je prevelika da ju podnesem, da ju za sobom vučem.

Ta prokleta disocijacija nažalost ne radi samo po principu lošeg nego i dobrog vezano za loše, pa se ne sjećam i nekih slatkih i nježnih stvari iz pojedinih veza i odnosa. Moram se baš pomučiti dozvati ih, a da ne odem u krivo i ne izazovem samoj sebi bol. Nisu to samo romantični odnosi, ima tu i prekinutih prijateljstava, djetinjstva, odnosa s ljudima koji više nisu u mom životu iz tko zna kojih razloga.

Srce u grlu

I eto mene prošli tjedan sjetim se neke sitnice koja je zapravo toliko prokleto slatka da mi je žao da je se nisam sjećala više od 10 i više godina. Bili smo zaljubljeni telci, na početku veze u dva udaljena grada, nije bilo pametnih telefona tad (2008.) i hrpe gluposti na mobitelima, gadgeta... I jedino što smo oboje htjeli barem jednom mjesečno je vidjeti se na ta dva ili tri dana i izgorjeti do kraja. Tako je i bilo. Spremala sam sve i jednu kartu vlaka, po datumima, čuvala taj početak za sebe i njega i svaki put kad bi se bližio dan polaska mog vlaka stavila bih na mobitel, staru Nokiu, tajmer. 48, 96, 72 ili koliko već sati dok nam se usne ne spoje. I gledala u taj tajmer u vlaku, srce bi poskakivalo kad bi iscurilo na ispod sat vremena, pa ispod pola sata, pa Strizivojna - Vrpolje i eto, tu je. Vidim ga. Srce u grlu, ali na mjestu.

Ni whatsappa nije bilo, ni video poziva, danas kad zamišljam čini se kao da je bilo prije 50 i više godina a ne početkom milenija. I eto, nije na kraju ispalo dobro, a ja sam zaboravila onu sebe zaljubljenu kao svinja, preslatku, prepunu nade, sa srcem na dlanu. Nikad kasnije to nisam tako ni osjetila, a bome ni ponovila jer si nisam dala da se prepustim nekome i da me razočara tako kako je taj uspio. Zbog nečije krivnje sebi sam negirala vlastitu sreću i tu djetinju zaljubljenost, a kasnije i ljubav u tom obimu. Samo da me ne povrijede, samo da me ne povrijede. Nerijetko bih i prekidala kad bi stvari postale preozbiljne ili prebolne za mene pa da izbjegnem metak.

Sve donedavno, uslijed terapije, nije mi to bilo do kraja jasno, ni taj moj disocijativni mehanizam, a ni činjenica da si štiteći se od boli štitim i od sreće i zadovoljstva.

Kako sam odrastala uz baku i djeda koji su se voljeli od osnovne škole njihova ljubav i odnos je bio neki ideal kojem sam težila. Njegov odlazak u vojsku na 22 ili 23 mjeseca bilo je nešto što danas ne zvuči izvedivo unatoč svim kanalima i tehnologiji koju imamo. Nerijetko danas ne opstanu ni najčvršće veze ako se ne vide par tjedana ili mjeseci, a moji baka i deda vidjeli su se u te dvije godine manje puta nego što je prsta na jednoj ruci. Preživjeli su pišući si pisma svakodnevno ili jednom tjedno, lagala bih sad, ali ta pisma postoje, u kutiji su spremljena i on je plavom bojicom u uglu kuverte ispisivao broj dana do kraja vojske i njihovog susreta, a ona, moja baka, radila je isto crvenom bojicom.

Toliko jednostavno, toliko skromno, a toliko duboko i moćno da sve i jedan gadget, tehnologija ili obećanje putem whatsappa danas padaju u vodu. Te bojice u uglu bile su njihov tajmer kao u mom vlaku, a ja sam isti uključivala ne znajući da su moji baka i deda to radili. Za to sam saznala tek godinama kasnije. Opstali su sve do njene smrti, 60 godina kasnije, čuvali su ta pisma i sve što su si slali, izreske iz novina, brinuli jedan o drugom do kraja i čak i sad, s ovoliko godina koje imam, ostali su ideal odnosa kojem težim i kakav priželjkujem.

Da je jednostavno, da je zabavno, čvrsto i sigurno i kad su sranja, neka ih, idemo u paru pa je lakše. Nije lako, ali je lakše. Da se pali tajmer ovakav ili onakav prije ponovnog susreta, da srce hoće iskočit kroz grlo i da veneš od želje da nekog primiš u naručje i da tad stane cijeli svijet makar na tih nekoliko stiskajućih sekundi. Ili tri minute. Možda i pet ako je jedvačekanje u zimu pa se ne zalijepite kao dva masna papira na +30 u hladu.

Ljubav je laka, odnosi su teški i toga sam sve svjesnija. Nedavno mi je netko mudar rekao da je lako provest petak navečer s nekim, ali ajde odvali nedjelju popodne.

Do idućeg puta, razmislite je l‘ nešto forsirate ili su nedjelje popodne lagane i teku nježno i jednostavno.

Zagrljaj,

A.

Anu možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.