Možemo li uopće ostati zaljubljeni kad nekoga dobro upoznamo?
 Foto: iStock

Može li zaljubljenost potrajati ili se uvijek pretvori u ljubav ili smrad...

Kad zaljubljenost prođe i kad upoznamo nekoga dublje od kože, možda nam se pokaže ta osoba još ljepšom i još boljom i mi doživimo pravu ljubav, a možda, kada upoznamo nekoga ispod kože, nađemo ih toliko odvratne i lažljive da nam je sve što ostane groteskni smrad iz njihovih usta ujutro.

Fali mi zaljubljenost. Fali mi zanesenost. Fali mi netko od čijeg sms-a će mi se zamantati u glavi. Kakva je to kemija? Kakva je to čarolija koja nas začara?

Pojma nemaš niti gdje si ni gdje ideš, a pomisao na tu osobu daje ti nevjerojatan osjećaj da možeš osvojiti cijeli svijet i da si na pravom putu. I sad neka netko meni kaže da to nije čarolija! Šteta što se tako rijetko dešava i šteta što završava "u ponoć".

I što se onda dogodi

Otkuca sat na velikom božjem zvoniku, kazaljke se preklope i puf - nestade i haljina i kočija i kruna i san. Probudiš se u ozbiljnoj vezi ili u braku, u zgužvanoj spavačici, raščupana i bez šminke, pored čovjeka od kojeg ti se jednom prije, prije nego si ga zapravo upoznala, mantalo u glavi od čarolije, a sada mu samo smrdi iz usta.

Neki smatraju da je to zapravo ljubav i život, kada prođe ona početna strast i veza ostane na čvrstim temeljima - "u dobru i u zlu" bez obzira od koga to "zlo" dolazilo, a neki poput mene to smatraju užasom bića živog zakopanog.

Nekima je čarolija zaljubljenost, neizvjesnost i nesigurnost, a ona prestaje tamo gdje sve postaje poznato. Drugima je pak draža izvjesnost i sigurnost, a onaj neizvjesni početak im stvara muku u želucu. Kako god bilo, svatko plaća cijenu za svoje odabire.

Može li trajati zauvijek

A mene zanima kako se dogodi taj kuršlus? Zašto kemija uvijek prestaje? I, ima li Silva pravo kad kaže da ona vjeruje da to može trajati zauvijek? Taj osjećaj površinskog ludila, sindrom ružičastih naočala i taj prokleti smiješak na licu. Silva vjeruje jer ne zna, jer doživjela to "zauvijek" još nije. Nisam niti ja. Niti poznajem ikoga tko je. Ja čak niti ne vjerujem.

Čarolija ima svoj vijek trajanja s jednom osobom, a i čarolija mi se ne čini kao dobar temelj za graditi dugotrajan odnos, radi onih ružičastih naočala - konveksno-konkavnih i svakakvih, samo ne realnih. Prijateljstvo je puno bolji temelj za godine koje želimo provesti skupa.

Točka transformacije

"Nije manjak ljubavi ono što čini nesretne brakove, već manjak prijateljstva", rekao je Nietzsche. A što onda s čarolijom? Kako bez čarolije? Kako pomiriti to dvoje? Kako susresti to dvoje i ostati iskren? Kada ne želimo biti odvratni i pokvareni kao što mnogi odluče, pa žive u braku jedno, a izvan drugo, kako tada pomiriti to dvoje koje podjednako trebamo u životu, a da ne uključujemo laži?

Kako da spriječimo kuršlus? Kako da ostanemo zaljubljeni? Možemo li uopće ostati zaljubljeni kad nekoga dobro upoznamo?

Možda je baš to upoznavanje točka transformacije. Kad zaljubljenost prođe i kad upoznamo nekoga dublje od kože, možda nam se pokaže ta osoba još ljepšom i još boljom i mi doživimo pravu ljubav, a možda, kada upoznamo nekoga ispod kože, nađemo ih toliko odvratne i lažljive da nam je sve što ostane groteskni smrad iz njihovih usta ujutro - valjda se laži usmrde...

I čekam...

Filozofiram ja, filozofiram. Sjećam se čarolija koje sam doživjela, a bilo ih je, Bogu hvala, dosta. I sve su bile same sebe vrijedne (ma kako neke smrdjele ujutro). Filozofiram dok čekam. Čekam ga dok dođe natrag u Europu u proljeće. Promatram zvijezde i planete kako se mudro muvaju po mojoj kući ljubavi i maštam. Spremna nisam, nikada nisam niti bila, ali haljina uvijek ispadne predivna, i kočija se uvijek odnekud stvori, i san....

Čekam proljeće i filozofiram. Pletem mrežu misli i želja, čistim staro smeće iz te moje kuće ljubavi da napravim mjesta i osvježim zrak. Čarolija je već počela jer počela sam ju zamišljati. Čarolija se već dešava - na dva kontinenta, između dva jezika, između dvije kulture, između dvije energije. Ponoć je daleko, gotovo nestvarno daleko, ali ja ću se ipak potajno pomoliti da je Silva u pravu i da će jutarnje zrake sunca pasti na nešto sasvim novo, i obasjati neki dio puta kojim još do sada nisam prošla.

I samo za informaciju dobrim vilama - moj broj cipela je 37.

Linker
04. studeni 2024 22:53