Jesmo li doista monogamni ili ipak lažemo sebe, a varamo žene i muževe?

Piše: Maja Bernat

S deset godina sam vjerovala u Snjeguljicu i Trnoružicu i bila sam uvjerena da svi nađemo svoga princa iz bajke. Samo moraš biti dobra djevojčica i strpljivo čekati da ti pokuca na vrata...

Sa dvadeset sam bila uvjerena da sam ga našla i naša će ljubav trajati uvijek i zauvijek i još dugo poslije toga.
Sa trideset sam znala da prinčevi postoje, ali najčešće u bajkama...

Pitam se pitam stoga da li smo opće stvoreni da budemo zauvijek s jednom osobom ili živimo takav život nametnut društvenim normama. Svaka bajka završava sa "...i živjeli su sretno zauvijek". Osim možda Snjeguljice koja je prvo živjela sa sedam patuljaka prije nego što je naletjela na princa.

Toliko pitanja

Je li čovjek monogaman? Je li vjernost u braku moguća? Jesmo li zapravo genetski predodređeni na više partnera? Je li nemoguće boriti se protiv instinkta ili smo dovoljno razumni da ih nadvladamo...

Gledajući parove oko sebe prije bih rekla da nama vladaju instinkti. Prevladava mišljenje da više varaju muškarci, no je li to fakat istina? S kime? Isto sa muškarcima... Yeah right! Sa ženama, afkors. Što je konkretno prevara o tome ćemo neki drugi put, danas se zadržimo na seksu. Samo na čistom seksu.

Toga nema i ne postoji i nikada nije i nikada neće.

To je istina

Svaki muškarac će gotovo svaki dan barem jednu frendicu, kolegicu s posla, tetu u vrtiću zamisliti golu u nekoj zanimljivoj seksi pozi. Svaka će žena, možda ne baš svaki dan, i uz određenu dozu romanse, svako toliko zamisliti nekog onako kako se u bajkama ne smije. Je li to grijeh i trebate li sad izmoliti deset Oče naša i Zdravo Marija na koljenima oko oltara? Ne morate. Razmišljanja su normalna, maštanja su normalna... A svi koji kažu da tako nešto nikad nisu pomislili također bezočno lažu.

No, problem nastaje, naravno kako za koga, kad ne mislimo nego radimo... kad operiramo i kad "umočimo prste" u teglicu od Linolade... jer je slatko, jer ne možemo odoljeti, jer 'ko ga je.e, jedan je život... Najbitnije je u kakvoj ste vezi.

Tko tu koga laže

U zadnje su vrijeme sve popularnije tzv. otvorene veze iliti imam više partnera veze... Mi smo si super, ali ševimo se sa strane. Mi smo fer jer smo to priznali i tako nam je ok...

Kako se dogovorite kad imate zajedničke dane, a kad su dani za ševu sa strane? I da li morate imate isti broj partnera sa strane da ne bi bilo obješenih noseva? Ti si imao tri, a ja njih samo dvojicu... Iskreno, ne mislim da jedna takva veza može opstati na duge pruge bez da jedan od njih dvoje guta go.na. Doslovce tako. Jer ako oboje uživaju u tome, osjećaja nema i raspast ćete se prije negoli ste i krenuli. A ako ima osjećaja, netko ga gadno guta i trpi.

Stoga, iako smo genetski poligamni i volimo istraživati, većina nas odabire monogamiju. Međutim, je li to monogamija ili nas većina jako dobro glumi?

Šarolika ekipa

Mogu reći da znam par ljudi za koje bih fakat dala ruku, i nogu, i sve po redu u vatru da su vjerni, i da će biti, ali izbrojim ih jedva na prste jedne ruke. Ostatak ekipe vara - konstantno, povremeno, kada se pruži prilika, kada su razočarani, iz zabave, iz osvete iz došlo mi je i sličnih razloga...

Postoji stoga ekipa koja je ok i koja je zatrla genetski kod u startu iz ljubavi i poštovanja. Zatim postoji ekipa koja je uredno nedjeljom na misi i voli Hrvatsku i familija im je na prvom mjestu. Znate onon, Bog i Hrvati... ti su mi najdraži. Ljubavnicama kupuju stanove i "hrane" doma svoje žene pričama kako ih nema jer sve je to u interesu posla i karijere. Zatim postoji ekipa koja lijepi sretne slike obitelji po fejsu jer u današnje doba to je najbitnije, ako imaš profilnu sa sretnom obitelji i na naslovnici sliku žene ti si vjeran. Aha... a istovremeno se tipkaju s njih tri na Messengeru i izjavljuju ljubav samo kako bi se uvalili...
Postoje i oni koji se ne pretvaraju, nego imaju ženu i djecu jer se tako ima, pogotovo kad živiš ovdje, jer inače ne voliš Hrvatsku, a zapravo nema gdje ga ne bi stavili...

Žene su ipak malo suptilnije pa takve stvari odrade dok idu na plac, ili teretanu ili doktoru... No, da se razumijemo, i tu sam par puta ostala u šoku koje sve žene varaju svoje muževe. Ja bi ih oženila, em djeca uredna, em kuća čista, ručak skuhan, muž namiren... i ona nasmijana. E sad, otkud smiješak - to ne znamo...

Što kad je obrnuto

I u cijeloj priči što reći. Nismo monogamni i šarali bi. S druge strane, i dalje se uredno ženimo. Teško je biti pametan, a zapravo je sve vrlo jednostavno. Ako fakat ne možeš biti vjeran, budi u vezi dokle možeš, a kad ne ide, budi fer i otiđi... preboljet ćemo te... Život je lijep i prekratak za ljubavne patnje.

Ako si šaralica i nađeš nekog tko je spreman na to, svaka čast, ali kao što rekoh, ne vjerujem u takve veze...

Gledam neki dan na jednoj fešti gospođu u pedesetima, u otvorenoj vezi, odnosno braku. Svi sve znamo... Svi se pravimo neznalice. Ona diktira tempo, on pristaje... Je li sretan? Aha je, možeš mislit... Možda taj dan, jer je bio njegov red...

A ako nađeš ljubav i ako misliš da je to to (svi barem jednom naletimo na tako nešto), onda upregni mozak, nemoj da se pretvori u ganglij. Ubij instinkt. I pusti glavi da bude šef, jer na kraju priče svima nam je zabavno varati, i skrivati, i diže ti se adrenalin, i seks je nevjerojatan, i što ćeš reći ne hvala ako nitko neće saznati... A ono što se ne zna ne boli.

I na kraju, baš me zanima - svi ti što traže opravdanje za svoje "izlete", što čine kad saznaju da ih njihova polovica vara!? Potapšaju li je po ramenu i pitaju je l' bilo uzbudljivo!? Je li uživala... I kakav je bio seks!? I komentiraju li da im je drago zbog njih. Hmmm, ne bih rekla. Uvijek, ama baš uvijek imaju obješene noseve, stoga - ne radi drugome ono što ne želiš sebi, a ako stvarno ne možeš izdržati, odi dalje. Barem ćeš biti fer.