Kako smo pobijedili neplodnost i dobili sina

Piše: Kristina Turčin/Jutarnji list

---

Sada samo treba pričekati 14. dan, mislila je u proljeće 2012. Maja Badurina, ekonomistica zaposlena u podružnici jedne strane tvrtke, dok je sa suprugom Tomislavom, inženjerom elektrotehnike, napuštala Petrovu bolnicu nakon postupka medicinski potpomognute oplodnje.
U tijelo su joj vraćena tri oplođena zametka, samo je još trebalo pričekati tih 14 dana, kada može izvaditi krv u kojoj će postojanje hormona trudnoće - famozne bete - potvrditi da će postati majka.
Tri, četiri godine prije toga pokušavali su dobiti dijete. Prvo se nisu pazili, onda su počeli "raditi na bebi" pažljivije, u prave dane, godinu su dana kod liječnika pratili sazrijevanje folikula kako bi točno znali koji je pravi trenutak, bili su i na jednom postupku inseminacije - najjednostavnijem postupku medicinski potpomognute oplodnje tijekom kojeg liječnik u najplodnijem trenutku unese uzorak partnerove sperme u tijelo žene.
Ali do trudnoće nije došlo.

Sve je ok, ali...

- Nitko ne zna zašto je to tako. Idiopatska neplodnost, objasnili su nam liječnici. To znači da su svi naši nalazi uredni, nemamo nikakvu dijagnozu, ne može se utvrditi zašto ne možemo prirodno začeti, ali jednostavno - nismo mogli - kaže Maja, danas 39-godišnjakinja.
U to je vrijeme prešla polovicu 30-ih, među prijateljima su zaredala vjenčanja, pa rođenja djece, pa rođendani.

Želja i spremnost na roditeljstvo, shvatila je, nekad jednostavno nisu dovoljni. Iako nije postojao medicinski razlog zbog kojeg ne može ostati trudna, Maja je shvatila da će morati poduzeti mnogo više, a da im vrijeme nije saveznik: s obzirom na njezinu dob, svaki su mjesec šanse da ostane u drugom stanju sve manje.
Nakon brojnih pretraga i detaljne dijagnostike na Odjelu za liječenje neplodnosti zagrebačke Petrove bolnice, dobili su termin za stimulirani postupak izvantjelesne oplodnje (IVF) - postupak u kojem se lijekovima stimulira sazrijevanje većeg broja jajnih stanica, koje se potom vade iz ženina tijela, izvan tijela oplođuju partnerovom spermom te se oplođene stanice (embriji) vraćaju u maternicu žene.
Maja i Tomislav vjerovali su da će to sada biti to - s obzirom na to da nema nikakve dijagnoze koja bi otežavala začeće ili trudnoću.
Krenula je stimulacija lijekovima, svaki dan Maja si je davala injekcije u trbuh, kojih se ranije panično bojala.
- Tijekom prvog stimuliranog postupka sazrilo mi je devet jajnih stanica. To je bilo super - nije bilo previše, a svakako ih je bilo dovoljno da barem jedna bude kvalitetna i da dođe do oplodnje i zametka. Bila sam presretna - kaže Maja. Kad su sazrele, liječnik ih je izvadio pod anestezijom, a embriolog ih je isti dan oplodio uzorkom sperme Majina muža. Idući dan javili su joj da je oplodnja uspjela: embriolog je u laboratoriju dobio tri zametka.
- Tri! Bila sam izvan sebe od sreće. U to vrijeme nisam previše znala ni o zakonskim odredbama, ni o zamrzavanju, ni o potencijalnim opasnostima vraćanja tri zametka u maternicu žene. Ja sam samo htjela dijete ili njih troje - prisjeća se uz smijeh.

Najteži trenuci

U to je vrijeme u Hrvatskoj bio na snazi Zakon o medicinskoj oplodnji koji je donio ministar Darko Milinović. Radilo se o jednom od najrestriktivnijih zakona na svijetu koji je u potpunosti zabranio pohranu zametaka, inače zlatni standard u području medicinski potpomognute oplodnje. Zakon je propisivao da se svi dobiveni zameci moraju vratiti u tijelo žene odmah, bez obzira na to kakve će to posljedice imati na njezino zdravlje i na zdravlje djece koju će roditi. Budući da se zameci nisu smjeli pohranjivati (zamrzavati), parovi su u svakom postupku morali proći stimulacije lijekovima, vađenje jajnih stanica, davanje uzorka, oplodnju u laboratoriju. Kada bi imali već pohranjene zametke, sva se ta neugodna, nerijetko i bolna procedura, preskače, te se ženi u danom trenutku vraća ranije dobiveni zametak.
S obzirom na zakonske odredbe, Maji su treći dan nakon oplodnje u maternicu transferirana sva tri zametka. Pet je dana nakon toga ostala kod kuće, ležala je na kauču i maštala.
- Kovali smo planove što ćemo, kako ćemo... Cijela budućnost je bila ispred nas, moguća budućnost s tri male štruce. Trebalo je samo dočekati 14. dan, kada se radi test na trudnoću i mjeri ta famozna beta, čije postojanje potvrđuje trudnoću - kaže Maja.
Međutim, taj 14. dan Maja nije dočekala - ni tada ni u sljedećih 10-ak postupaka. Prokrvarila je 7. dan.
- Zadnjih godina svaka menstruacija bila je znak da nismo uspjeli. Ali ovaj put... ovaj put me dotuklo. Ta tuga, to razočaranje, to razara, duboko unutra. Zašto se to dogodilo? Pa nema razloga, s nama je sve u redu, pomaže nam i najsuvremenija medicina, zašto ne možemo dobiti dijete - pitala se.

- Mi smo odlučili da ćemo ići do kraja, napraviti sve što je moguće jer smo vjerovali da ćemo dobiti dijete - kaže Maja, mazeći u krilu dvomjesečnog sinčića Jerolima.
Nakon tog neuspjelog postupka počela je temeljito istraživati sve o MPO-u. U bolnici je saznala da zbog općeg zdravlja žena sljedećih šest mjeseci ne može ponoviti stimulirani postupak. Tražila je dalje. Dok čeka tih dugih šest mjeseci, mora postojati nešto što može. I postoji - prirodni postupak, tijekom kojeg liječnik prati prirodni razvoj jajne stanice, odnosno folikula i vadi tu jednu jajnu stanicu, oplodi je i vraća u ženinu maternicu.

Međutim, žena nije plodna svaki mjesec. Majin folikul bio je prazan, nije bilo jajne stanice. Do postupka nije ni došlo.- Još jedno razočaranje. Imala sam ogromnu, nepodijeljenu potporu obiteljii, posebno supruga, ali bio mi je smak svijeta. Počinješ se preispititvati na svim razinama. Nema medicinskog razloga, s nama je sve u redu, ali ja ne mogu ostati trudna i postati majka. Zašto? Emocionalno, to je strašno teško - prisjeća se.

Uvijek su nalazili razlog

U zimu 2012. krenula je na drugi stimulirani postupak, pa prirodni, pa treći stimulirani, pa prirodni....
- I svaki put si nađem neki razlog zbog kojeg će ovaj put sigurno uspjeti. Treća sreća! Božićni poklon! Transfer na moj rođendan! I svaki put ništa... - priča.
Tuga i strah bili su sve prisutniji, broj pretraga i zahvata koje je radila sve veći. Lista po ogromnom narančastom registratoru: genetsko testiranje, NK stanice, imunološke pretrage, operacija stijenke maternice... Sve je u redu.

A vrijeme je igralo protiv nje. Svaki mjesec šanse za trudnoću sve su manje, svaki rođendan podsjetnik na to da još nije majka i da je sve manje vremena da bude.
U još jednom stimuliranom postupku krajem 2014. dobila je četiri zametka. Zakon se do tada promijenio, zamrzavanje je bilo dozvoljeno. U maternicu su joj vraćena dva, a dva su zametka pohranjena. Prokrvarila je 10. dan.
- Imali smo još dva smrznuta zametka. Par mjeseci poslije vratili smo se po njih - prisjeća se. Osamnaestog veljače 2015. liječnik joj je u maternicu vratio preostala dva "smrzlića", kako mame tepaju zamrznutim embrijima. Ista rutina, isti postupak, sve isto. Čeka se 14. dan. Prethodna razočaranja naučila su je da se ne zanosi sretnim ishodom. Ali svaki put, u najdubljoj intimi, nada se i vjeruje da je to baš taj put.

Taj trenutak, ta sreća

- Prošao je sedmi dan i nisam prokrvarila. Prošao je i osmi, i deseti, i 12... Neizvjesnost je bila neizdrživa, je li to stvarno to? 13. dan više nismo mogli čekati, kupila sam u ljekarni test na trudnoću. I pojavilo se. Trudna sam! Trudna! Smirujem se, znam da to nije sto posto, idem po drugi test, opet isto. Trudna. Taj trenutak, ta sreća... Ali ne daš si da budeš sretan, ne možeš to još percipirati, uvijek se javlja neki: što ako - kaže.
Ujutro je otrčala na vađenje krvi. Beta više od 600! Tri dana kasnije - beta 1200.
- JA! TRUDNA! To je to, nema sumnje. Ali pritisak je strašan. Odlučujemo da nećemo nikome reći, što ako se nešto dogodi, imam 39 godina, nikad se ne zna. Ipak zovem mamu, zna da sam išla na postupak. Mama plače... - priča Maja dojeći svog Jerolima. Trudnoća je bila blizanačka, ali jedan se plod nije razvijao. Nekako je, kaže Maja, to prihvatila, sreća zbog činjenice da se drugi plod odlično razvija bila je neizmjerna.

Ne žali ni zbog čega. Desetak postupaka, hormonske stimulacije, injekcije, aspiracije, razočaranja, tuge, emotivno padanje i dizanje - to je, kaže, bio njezin put da postane majka. Cijelo to vrijeme imala je puno povjerenje u tim liječnika i medicinskog osoblja iz Petrove bolnice. I nikada nije odustala.
Htjela bi još djece. Pohranjenih zametaka više nema, ali brojne majke i liječnici svjedoče da se, nakon prvog poroda i djeteta začetog medicinski potpomognutom oplodnjom, u ženi nešto pokrene te da nerijetko drugi put ostanu trudne prirodno.
- Tome se nadamo. Pa neće Jerolim valjda biti jedinac - govori tepajući sinčiću.