Piše: Ivan Oreški, dr. med., specijalizant otorinolaringologije i kirurgije glave i vrata
Većina pacijenata s bolesti štitnjače operaciju nikada neće trebati jer se većina slučajeva može riješiti tzv. konzervativnim metodama. Najčešća bolest štitnjače je hipotireoza (smanjeno izlučivanje hormona štitnjače) od koje boluje 4-5 posto stanovništva, a ona ne zahtijeva kirurško liječenje. Operacija štitnjače smatra se nužnom u tri slučaja. Prvi je postojanje čvora u štitnjači koji je suspektan ili potvrđeni karcinom štitnjače. Drugi slučaj je kada štitnjača svojom veličinom uzrokuje probleme kao što su tegobe s disanjem, gutanjem ili je pak svojom veličinom vidljiva golim okom na vratu. Bolest nekontrolirane proizvodnje i izlučivanja hormona štitnjače - hipertireoza koja se ne može kontrolirati drugim metodama liječenja, treća je indikacija za operativno liječenje.
Strah kod pacijenata
Operacija štitnjače, kao i mnoge druge operacije, izaziva strah u pacijenata iz dva razloga. Prvi je sama operacija i moguće komplikacije, a drugi je potreba za općom anestezijom koja kod nekih pacijenata izaziva dodatnu nelagodu. Operacija štitnjače u rukama iskusnog kirurga i pratećeg medicinskog tima svodi komplikacije na najmanju moguću mjeru, a to je manje od 2 posto. Moguće komplikacije uključuju ozljedu tzv. povratnog živca koji prolazi uz štitnjaču i kontrolira glasnice.
Ozljeda tog živca s jedne strane uzrokuje promuklost, a ako su oštećeni povratni živci s obje strane, može doći do izrazitih poteškoća s disanjem i potrebe za novom operacijom kako bi se osiguralo neometano disanje pacijenta. Moguća je i ozljeda malih žlijezda pored štitnjače (tzv. doštitnih ili paratireoidnih žlijezda) koje reguliraju kalcij u našem organizmu. Ako one ne funkcioniraju, dolazi do neravnoteže kalcija, a pacijent može osjećati trnce na licu, rukama i nogama te mišićne grčeve.
Stanje može zahtijevati doživotnu nadomjesnu terapiju kalcijem. Po svjetskoj literaturi, privremeni poremećaj metabolizma kalcija može se javiti kod gotovo polovice operiranih pacijenata i očekivani je postoperativni fenomen. Obilno krvarenje nakon zahvata koje zahtijeva hitnu ponovnu operaciju kako bi se pacijentu lociralo mjesto krvarenja i spriječilo gušenje dodatna je moguća komplikacija. No, moram napomenuti da je postoperativna nefunkcionalnost povratnog živca, i posebice doštitnih žlijezda, puno češće privremena. Za nekoliko dana ili najviše tjedana stanje će se normalizirati.
Operacija štitnjače može se izvesti na dva načina. Ovisno o bolesti, moguća je totalna tireoidektomija, odnosno potpuno uklanjanje štitne žlijezde (što je češće) ili lobektomija, odnosno uklanjanje samo lijevog ili desnog režnja štitnjače.
Zahtjevna operacija
Operacija podrazumijeva detaljno uklanjanje tkiva štitnjače, a pri zahvatu se pokušava izbjeći ozljeda niza živčanih, vaskularnih i žljezdanih struktura. Također, u blizini se nalaze jednjak i dušnik. Vrat je specifično područje kirurgije jer na malom prostoru sadrži velik broj vitalnih struktura. Operacija, ovisno o opsegu, traje od jednog do tri sata. Zbog svega navedenog, operacija štitnjače smatra se zahtjevnom operacijom.
Nakon operacije pacijent je isti dan sposoban samostalno hodati, nakon tri do pet dana otpušta se iz bolnice, a za tri do četiri tjedna može se vratiti svakodnevnim aktivnostima. Alternativa operaciji štitnjače, u slučaju dobro izabrane indikacije, nažalost, ne postoji. U nekim slučajevima odgađanje operacije ne mora nužno završiti fatalno, no znatno smanjuje bolesnikovu kvalitetu života.
Klasična operacija štitnjače podrazumijeva rez na vratu neposredno iznad žlijezde i u svjetskoj praksi najsigurniji je način izvođenja operacije. Minimalno invazivna, endoskopska kirurgija štitnjače, za razliku od nekih drugih endoskopskih operacija, u praksi ne nailazi na široku primjenu zbog izrazito suženih indikacija za operaciju, znatno većeg postotka komplikacija i prihvatljive veličine ožiljka kod klasičnih operacija.
Tijekom vremena brojni su kirurzi pokušali razviti nove tehnike i pristupe. Neki od tih pristupa uključuju transaksilarni (operacija kroz pazuh), transoralni (operacija kroz usta) te postaurikularni (iza uha). Glavni razlog zbog kojeg su nastali novi pristupi su izbjegavanje ožiljka na vratu koji se u nekim kulturama, pogotovo istočnoazijskim, smatra izrazito nepoželjnim. Većina svjetskih stručnjaka te pristupe smatra nepouzdanima i medicinski kontraindiciranima iz mnogo razloga, od kojih su neki nemogućnost održavanja sterilnosti operativnog polja, neprihvatljivo velik broj komplikacija, izrazito povećanje operativnog vremena itd. Robotska kirurgija koristi se iznimno rijetko u manjem broju svjetskih centara kao dodatak endoskopskoj kirurgiji.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....