Rezultati istraživanja studije DAWN2 pokazali su da se 20 posto osoba sa šećernom bolesti osjeća diskriminirano zbog svoje bolesti.
 Foto: Istock
psiholog objašnjava

Dijagnoza dijabetesa kod oboljelih izaziva psihološke poteškoće. Zašto?

U našem zdravstvenom sustavu često se umanjuje važnost psihološke prilagodbe na bolest kao što je dijabetes, no to je vrlo važan aspekt daljnjeg života oboljelih.

Psihološka podrška oboljelima od šećerne bolesti vrlo je važna, no u centrima za liječenje ove bolesti ona često izostaje. Stoga udruge diljem zemlje, a pogotovo na području Zagreba - Zagrebačko dijabetičko društvo i Hrvatski savez dijabetičkih udruga redovito organiziraju radionice za podršku oboljelima, interaktivna predavanja, telefone pomoći i individualna psihološka savjetovanja.

Mag. psihologije Ivona Poljak, s kojom razgovaramo o važnosti psihološke podrške oboljelima, organizira razna interaktivna predavanja za osobe s duljim dijabetičkim stažem te podučava o načinima psihološke samopomoći i kako si pomoći u stresnim situacijama.

Od svoje treće godine i sama ima dijabetes te i iz osobnog iskustva najbolje razumije sve potrebe oboljelih i važnost psihološke pomoći.

Saznanje da čovjek ima dijabetes nije nimalo ugodno, uhvati ga panika i strah što i kako dalje jer to je bolest za koju suvremena medicina još nije pronašla pravo rješenje. Kako ljudi reagiraju na tu spoznaju?

- Neovisno o tipu šećerne bolesti koju osoba ima, tip 1 ili tip 2, oboljeli su informirani da je to kronična bolest koja, da bi bila pod kontrolom, zahtijeva njihovu potpunu posvećenost. Takva spoznaja aktivira psihološke mehanizme adaptacije na bolest i javljaju se različite reakcije. Doživljaj bolesti oboljelog polazna je točka od koje se definiraju i omogućuju daljnji koraci u liječenju. Ako je taj aspekt liječenja neprepoznat i zanemaren, daljnje zbrinjavanje bolesti je otežano te se teško postižu optimalni zdravstveni ciljevi. No, samo postojanje bolesti ne mora nužno narušiti kvalitetu života oboljelih te je u brojnim istraživanjima dokazano da osobe oboljele od šećerne bolesti imaju veću kvalitetu života od oboljelih od drugih kroničnih bolesti.

Koliko je važna psihološka podrška osobama s dijabetesom?

- Adekvatno zbrinjavanje šećerne bolesti zahtijeva mnogo planiranja i prilagodbe te se javljaju nove obaveze koje prije bolesti nisu postojale. Budući da bolest od oboljelih traži promjenu ponašanja i vrlo visoku samokontrolu, takvi zahtjevi mogu postati opterećujući, umarati i poticati loše raspoloženje.

U našem zdravstvenom sustavu često se umanjuje važnost psihološke prilagodbe na bolest, no to je vrlo važan aspekt daljnjeg života oboljelih. Kakvo je doživljavanje, razmišljanje i vjerovanja o bolesti takva će biti i ponašanja samozbrinjavanja.

Konkretnije, ako netko smatra da je šećerna bolest nešto opterećujuće i negativno, samozbrinjavanje će doživljavati kao velik napor, opterećenje i prisilu i izbjegavat će pridržavanje preporuka. S druge strane, ako netko šećernu bolest ne doživljava dovoljno ozbiljnom, neće ni sudjelovati u ponašanjima samozbrinjavanja, a bolest će biti neregulirana. Naglašavam kako šećerna bolest ne dopušta pasivan pristup u zdravstvenom ponašanju te da bi svakodnevni život sa šećernom bolesti bio što uspješniji, oboljeli moraju prihvatiti važnost svoje uloge u procesu liječenja i upravo u tome pomaže psiholog.

Čovjek često može zapasti u depresiju zbog spoznaje da ima dijabetes. Koliko često ljudi imaju emocionalne teškoće i kakve?

- Brojnim je istraživanjima potvrđeno da se kod osoba sa šećernom bolesti češće javljaju anksiozni i poremećaji raspoloženja nego u općoj populaciji. Ovisno o dobi pojave i iskustvima s bolesti pacijenti mogu razviti različite psihološke poteškoće. Kod odraslih s duljim trajanjem šećerne bolesti povećana je učestalost depresije, otprilike dva puta češće nego u općoj populaciji, što je usporedivo s drugim kroničnim bolestima.

U mojem istraživanju provedenom od 2012. do 2014. godine na 1344 osobe sa šećernom bolesti dobiveno je da 25 posto sudionika ima povišene simptome depresivnosti, a 21 posto oboljelih ima povišene simptome anksioznosti, što je usporedivo sa svjetskim istraživanjima koja pokazuju kako otprilike svaki četvrti pacijent sa šećernom bolesti pokazuje smanjenu psihološku dobrobit.

Na koji im način pristupate i o čemu s njima razgovarate?

- Nema univerzalnog pristupa, no bitno je istaknuti važnost uvažavanja stajališta oboljelog. Jedna od čestih rečenica koje čujem da se govore oboljelima od šećerne bolesti jest kako to nije ništa strašno te kako samo trebaju paziti na sebe i sve će biti dobro. Pristup dobrog psihologa nikad ne uključuje takve poruke, vrlo je važno čuti osobu kraj sebe, doživjeti kako je njoj i s tim osjećajem raditi. Nikako umanjivati njihove doživljaje bolesti niti ih uspoređivati s drugima.

Problemi s kojima se oboljeli suočavaju i zbog kojih se javljaju psihologu su osjećaj različitosti od drugih (češće kod osoba s tipom 1) te nepridržavanje preporuka liječenja te s tim povezana krivnja.

S osobama oboljelima od šećerne bolesti radi se na povećanju njihovih osobnih kapaciteta za samostalno provođenje preporuka zbrinjavanja bolesti, osnaživanju u suočavanju sa zahtjevima liječenja te na poticanju vlastite odgovornosti za zdravlje jer je njihovo ponašanje ono o čemu ovisi život s bolesti. Možda da se poslužim ovakvom ilustracijom: oboljeli svojim ponašanjem oponašaju rad jednog organa koji ne obavlja dobro svoju funkciju, što je izuzetno velik i odgovoran posao.

Čega se ljudi najviše boje?

- Strahovi kod osoba sa šećernom bolesti vezani su uz dugoročne komplikacije šećerne bolesti, hipoglikemiju, inzulin i igle. Ti strahovi mogu negativno utjecati na metaboličku kontrolu. Jedan od specifičnih strahova odnosi se na strah od diskriminacije.

Rezultati istraživanja studije DAWN2 pokazali su da se 20 posto osoba sa šećernom bolesti osjeća diskriminirano zbog svoje bolesti.

Sudionici koji se osjećaju diskriminirano izvještavaju o više problema u životu sa šećernom bolesti, smanjenoj percipiranoj podršci i smanjenom osjećaju psihološke dobrobiti. Mnogi oboljeli izbjegavaju na poslu reći da imaju šećernu bolest bojeći se za radno mjesto, mogućnost napredovanja i održavanje dobrog odnosa s kolegama. S druge strane, skrivanje bolesti otežava pravodobnu i valjanu reakciju kolega u slučaju hitnih stanja. Zbog toga je važno povećati svjesnost javnosti o šećernoj bolesti i pokazati kako šećerna bolest nije i ne smije biti prepreka za postizanje izuzetnih školskih, akademskih, sportskih, poslovnih i mnogih drugih rezultata.

Može li si čovjek sam pomoći?

- Naglasak je uvijek na samopomoći. Budući da je dijabetes bolest koja zahtijeva 24-satni angažman oboljelog, ističe se važnost samoregulacije, odnosno usvajanja tehnika i načina samopomoći i upravo tome služe edukacije i razgovori sa psihologom. Pristup psihologa ne bi smio biti orijentiran na davanje savjeta, već na poticanje samopomoći, psihoedukaciju i usvajanje načina za bolju kontrolu bolesti. Nije poanta da osoba sluša psihologa, već da s njim ojača svoje kapacitete za samopomoć. Naravno, ako osoba shvati da si ne može ili ne zna sama pomoći, važno je da se uključi u neki tretman podrške. U svakom slučaju treba izbjegavati stres koji može biti okidač za visok ili nizak šećer, no to u današnje vrijeme nije nimalo lako.

Pomažu li tu kakve metode za eliminiranje stresa, poput meditacija i sl.

Stresnim se procjenjuje svaki događaj koji osoba doživljava ugrožavajućim ili opasnim te koji mobilizira tijelo na reakciju. Svaki događaj koji nam nosi prilagodbu nazivamo stresnim. Važno je znati da ne mora stres nužno biti nešto negativno te da postoje načini za uspješno suočavanje sa stresorima.

Metode relaksacije, tjelesna aktivnost, vrijeme za sebe samo su neke od aktivnosti koje pomažu u što uspješnijem suočavanju sa stresom.

Još je važnija naša percepcija stresora te kako reagiramo u takvim situacijama.

Koliko je u tim stanjima i situacijama važna podrška obitelji?

- Podrška obitelji je jako važna. No, važno je i da oboljeli sam usvoji ponašanja samozbrinjavanja i u socijalnim situacijama odabere onu opciju koja je za njega najpovoljnija. Često se kaže da je šećerna bolest bolest cijele obitelji. U uspješnom obiteljskom životu sa šećernom bolesti najproduktivnijom se pokazala tzv. instrumentalna podrška, odnosno uklapanje zahtjeva bolesti u svakodnevni život - zajedničko sudjelovanje svih članova u obrocima i tjelesnim aktivnostima. Uz to važno je poticati oboljelog na samostalnost u zbrinjavanju bolesti i odgovornost prema sebi.

Linker
08. studeni 2024 09:17