Zašto najčešće vjerujemo da je 'onako kako svi rade '- ispravan put?

Svake subote kad smo u Zagrebu, suprug i ja zajedno odemo na tržnicu i zatim, kad prepune vrećice ostavimo u autu, sjednemo na miru popiti kavu. Obožavam taj naš mali ritual koji smo uspostavili, jer je ustvari silno bogat u svojoj jednostavnosti. Hrani dušu.

Jagode u rujnu

I dok je moj suprug kupovao crvene rog paprike nekoliko štandova dalje, ja sam zastala i u čudu ih gledala. Definitivno nisu bile onako 'lutkaste' i 'plastične', kakve budu uvozne industrijske voćke, nego baš prave slasne vrtne jagode, raznih oblika i veličina, crvene i mirisne. 'Odakle sada jagode?' - upitala sam vlasnicu štanda. 'Odlučili smo posaditi jednu turu u srpnju i evo - sad su dozrele!' - odgovorila mi je sa smiješkom. Kupila sam obje mjerice.

U nedjelju ujutro odlučila sam dan posvetiti kuhanju pekmeza od krušaka koje ovih dana obilno padaju sa stabla u našem vrtu. Toliko rijetko imam vremena raditi takve 'domaćinske' poslove, pa me svaka takva prilika posebno veseli. Dok sam čistila kruške, primijetila sam da pjevam na glas, što je kod mene znak da sam u tom trenutku baš sretna i zadovoljna.

Naša dva sina još uvijek su spavala (nakon sinoćnjeg izlaska) pa sam narezala samo dvije zdjelice jagoda i iznijela ih na stol u vrtu. 'Odakle jagode?' - Čudio se moj suprug, a ja sam mu ispričala priču s tržnice. 'Čudno kako se to i drugi nisu sjetili - saditi još jednu turu jagoda u srpnju?'- komentirao je on i zatim dodao : 'Vjerojatno misle da je to nemoguće.'

Sreća prati hrabre

Da, zaista, čudno je to u kolikoj mjeri smo svi skloni prihvaćati stvari onakvima kakve smo navikli da budu i ne propitivati što je još moguće. Najčešće vjerujemo da je 'onako kako svi rade'- ispravan put. Možda su ove jagode dozrele zato što je ovo ljeto bilo izuzetno toplo, ali najvažniji korak je bila ideja ono dvoje ljudi da pokušaju i sa srpanjskom sadnjom... i onda se dogodilo ono: 'sreća prati hrabre'.

Ta tema čuđenja kako se mnogi ljudi vole prilagođavati većini uvijek mi padne na pamet i dok vozim gradom, pogotovo kroz ulice u kojima postoji jedna traka koja na svim semaforima nastavlja ravno i druga traka koja je samo u jednom dijelu, a poslije se priključuje ovoj prvoj. U 'ravnoj' traci je uvijek kolona, a ona druga je gotovo prazna! Većina vozača 'igra na sigurno', vjerojatno ne vjerujući da će se poslije s lakoćom uključiti. I tako čekaju u dugačkom redu. Ja uvijek vozim po polupraznim trakama. I baš uvijek se dogodi da neki kamion ili stariji automobil vozi sporije i otvori mi potreban prostor u trenutku kad se trebam priključiti.

I moj pekmez od krušaka je takav 'vlastiti put' - napisala sam davno o tome i čitavu kolumnu. Naime, bez obzira na to što su mi mnogi tvrdili da je nemoguće napraviti pekmez potpuno bez šećera, samo kuhanjem voća, ja upravo to radim već godinama i pekmez potraje više od godinu dana (vjerojetno bi potrajao i dulje, da moji dečki ne otkriju mala skrovišta u smočnici u koja sakrijem nekoliko teglica :-).

Pa tako pozivam i vas da:

• odvažite se raditi stvari na svoj način, bez obzira na to kako ih 'svi' rade
• vježbate svoje povjerenje u Svemir vozeći se 'praznim' trakama i promatrate kako vam se otvara prilika baš kad je trebate
• 'riskirate' isprobavajući nove ideje, jer nikada ne možete znati kakvi će vam se novi putevi otvoriti, dok njima ne pokušate kročiti