Uvijek me problemi bliskih ljudi potaknu na pisanje o određenoj temi jer su mnogi univerzalni za sve nas.
Recimo, nedavno je jedna moja prijateljica skupila hrabrost i odlučila pokrenuti vlastiti posao. Jako se tome radovala, jer je taj posao objedinjavao nekoliko njenih strasti. Puna entuzijazma, krenula je u dogovore s prvim klijentom.
No, ispostavilo se da je klijent (naravno) imao i neke druge opcije na raspolaganju, tako da se taj prvi važni dogovor, nažalost, izjalovio.
To ju je potpuno obeshrabrilo. Počela se pitati u što se to upustila, ima li cijela ideja smisla, je li to uopće vrijedno onoliko koliko je ona osjećala i zamišljala da vrijedi, je li ona dovoljno dobra...
Rijetko kome sve ide glatko od prve
Prirodno je da se u svakome od nas, kad bilo što započinjemo prvi puta, pojavi i nesigurnost. Ali isto tako je prirodno i zapravo gotovo pravilo, da vrijedi ona stara izreka kako se "prvi mačići u vodu bacaju". Jer rijetko kome sve ide glatko od prve, pogotovo ako smo u nečemu potpuno novi.
Kad krećemo u bilo koji novi pothvat, naravno da ćemo griješiti, da će nam biti i teško, da će se javljati izazovi. Ali ključno je da ne odustanemo! I da se sjetimo kako su i svi izrazito uspješni ljudi u životu činili puno grešaka. (Recimo, većina svjetski uspješnih businessmana je bar jednom bankrotirala.)
I zaista je tako - svaka situacija koju doživljavamo kao neuspjeh zapravo je puna korisnih informacija i uvida za naš budući uspjeh. Što je više neuspješnih pokušaja, to smo bogatiji saznanjima i iskustvima. I spremniji da uspijemo!
Pročitala sam jednom zanimljivu anegdotu o Thomasu Edisonu. Navodno je u procesu kreiranja električne žarulje imao 1.000 neuspješnih pokušaja. Kad ga je jedan novinar upitao: "Kakav je osjećaj biti 1.000 puta neuspješan?", on mu je odvratio: "Nije se radilo o neuspjehu. Naprosto je električna žarulja izum koji je imao 1.000 koraka."
Sjetite se Jordana i Edisona, svaki puta kad dođete u napast da vas neki neuspjeh obeshrabri.
I samo koračajte dalje. Svaki sljedeći korak bit će lakši!
Neuspjeh ne postoji
Sjećam se jedne takve svoje situacije, nakon što sam održala prvu radionicu, prije 9 godina. Nikada do tada nisam ništa slično radila i silno sam se tome radovala. No, za vrijeme radionice sam zapravo bila stalno napeta pokušavajući se istovremeno sjetiti svega o čemu trebam pričati, paziti na vrijeme, držati stalno živu pažnju polaznica, ubacivati vježbe, puštati muziku, odgovarati na pitanja...ispuniti njihova očekivanja.
Iako je radionica odlično prošla, ja sam se vratila kući s osjećajem kao da me pregazilo nekoliko kamiona. Bila sam potpuno energetski "iscijeđena" i činilo mi se da ću dobiti virozu - boljeli su me i glava i grlo i činilo se da me hvata temperatura. Bacila sam se poput klade na krevet, pitajući se: "U što sam se ja ovo, zaboga, upustila? Mogu li ja ovo?"
No nije bilo povratka, idući je tjedan trebalo nastaviti.
Kad sam se ujutro probudila, shvatila sam da se nisam razboljela, zapravo mi je samo trebalo malo odmora i povratka u vlastitu snagu, nakon posla kojeg sam radila prvi puta.
A svaku sljedeću radionicu sam održavala sa sve većom lakoćom.
Pa vas zato još jednom želim podsjetiti:
- Neuspjeh zapravo ne postoji!
- U svemu što se čini kao neuspjeh ima mnoštvo za vas korisnih informacija.
- Nije važno da uspijete od prve onome što želite napraviti, važno je da ne odustanete!
Mala molba
Dragi čitatelji kolumne Sretan prozorčić, imam danas na vas malu molbu, naravno ako osjetite da je to u redu.
Naime, Londonska organizacija Radio W.O.R.K.S. World koja podržava i potiče osobe koje se bave radionicama, predavanjima i općenito transformacijskim radom, nominirala me ove godine za jednu od svojih "Stardust" nagrada. Svaki nominirani dobiva glasove, a obzirom da sam ja jedina iz Hrvatske, bilo bi lijepo da se vidi da smo i mi aktivni na polju osobnog razvoja.
Pa ako osjetite poriv, stisnite gumbić "Vote for me" na ovoj stranici:
Puno vam hvala unaprijed! Sanja
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....