Neki dan sam se iz Lukova odvezla u Senj, da predam pošiljku u pošti. Ni pomišljala nisam da me i tamo, baš kao i u mnogim drugim jednostavnim situacijama, čeka jedna životna lekcija.
I tako, dok sam stajala u redu, gospođa ispred mene (u svojim sedamdesetima) koja je upravo došla na red, raspričala se i to prilično glasno. Dok je službenica šutke radila svoj posao, ona joj je imala potrebu ispričati na što sve i na koga sve je bila ljuta i ogorčena. Svoju je priču završila bijesom na neku turistkinju koju je vidjela da "... u četiri popodne vodi bebu na plažu, zamislite - u četiri! Ja bih je uzela i ispljuskala!"- zamahom ruke naglasila je svoj stav.
Zatim se uputila prema izlazu, gordo koračajući, puna pravedničkog gnjeva. A ja sam je promatrala i razmišljala koliko je tužno što mnogi ljudi dobivaju (neku iskrivljenu) snagu i zadovoljstvo u pronalaženju grešaka u svima oko sebe. Tek u usporedbi sa svim tim "groznim drugima", ona se osjećala dobrom i ispravnom.
Koja suprotnost
Dok sam ispunjavala formulare za preporučeno slanje pošiljke, na red je došla jedna druga starija gospođa, ova sa širokim osmjehom na licu. Pružila je debelu omotnicu službenici i objasnila da se u njoj nalaze "pelceri" - žive biljke. Obje su razmatrale je li ih bolje poslati žurno ili je dovoljno normalnom poštom, a u zraku se osjećala radost. Radost žene koja je našla svoje zadovoljstvo u uzgoju bilja i koja to svoje zadovoljstvo šalje drugima. Ova žena nije imala potrebu nekoga kritizirati ili se nad nekim zgražati. A i službenicu je radovala pomisao na osobu koja prima paket s biljčicama i sadi ih u svoj vrt.
Jednadžba je jasna i uvijek ista.
Kad dođemo u poznije godine, ako shvatimo da smo se cijeli život ograničavali, da nismo sebe dovoljno vrednovali da bismo si dopustili biti to što jesmo i raditi ono što volimo, nego smo se stalno povinovali nekim tuđim pravilima i činili ono za što smo vjerovali da se od nas očekuje, ne usuđujući se osjetiti žar svog srca i posegnuti za životom koji bi nahranio našu dušu... tada se 1+1=2 pretvorimo u osobu koja drugima traži greške. A ljutnju na sebe i na svoj nedostatak odvažnosti pretvaramo u ljutnju na druge. I ni ne shvaćamo da nije kasno - da radost još uvijek možemo pronaći.
E to je najtužnije
Najtužnije je kad se to duboko nezadovoljstvo sobom prenosi na bližnje - najčešće supruga/suprugu ili djecu. Ogorčena osoba nije uopće svjesna koliko svojim prigovaranjem i otrovnim strelicama snažno povređuje ljude koje najviše voli.
Sigurna sam da ste svi iskusili ili bili svjedoci takvih situacija. Kritike i napadi bole. Vrlo je vjerojatno da je osoba koja kritizira i sama u djetinjstvu stalno dobivala poruku: "Ne valjaš! Nisi dovoljno dobra/dobar!" I zbog te poruke nisu se usudili posegnuti za svojim snovima, nego tu strašnu poruku samo prosljeđuju dalje. Kao da će sa svakim izrečenim "Ne valjaš!", konačno doći do tog žuđenog "Ja valjam!"
Na žalost, tim putem sazdanim od trnja se do osjećaja vlastite vrijednosti ne dolazi!
I zato, molim vas, budite jako, jako svjesni da je najbolja i najvažnija stvar koju možemo učiniti za svoje bližnje - to da nađemo način da budemo sretni, zadovoljni i ispunjeni. Bez obzira koliko godina imamo.
Čak i ako nikada niste funkcionirali tako, čak i ako na prvu pomisao i ne znate što bi uopće bio vaš hobi ili radosna okupacija - svoje zadovoljstvo ćete puno lakše pronaći ako si objasnite da će to biti najljepši poklon vašim bližnjima, da to ne činite samo za sebe, nego upravo za te najvažnije ljude u svom životu.
Poklonimo ljudima koji nas okružuju sretne i zadovoljne sebe!
Raspored Sanjinih radionica uvijek možete naći OVDJE!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....