'Svijet je pun čuda kojih nismo svjesni, a ja sam neka otkrila u Damanhuru'

Upravo sam se vratila s jednog kratkog putovanja koje me, iako je trajalo samo tri dana, ispunilo mnoštvom dojmova.

Naime, ovog sam si ljeta odlučila ispuniti želju da vidim Damanhur. U danima prije polaska mnogim sam prijateljima napomenula kamo idem i jako me iznenadilo što većina nije nikada čula za to mjesto. "Daman-kako? Gdje je to i što ti je to?"- pitali su uglavnom. A meni je bila zanimljiva spoznaja kako uvijek mislimo da ono što znamo mi, sigurno znaju svi.

Što će mi taj posjet značiti?

Damanhur je zajednica (nazivaju se federacijom) osnovana još daleke 1975. godine u brdima nedaleko Torina. Osnovao ju je Oberto Airaudi s još 24 entuzijasta, a danas broji oko 600 stanovnika. Svaki stanovnik je za sebe odabrao ime neke životinje i biljke i tako jedni druge oslovljavaju.

Ono što sam znala o njima prije odlaska bili su različiti dijelovi informacija: da imaju vlastitu valutu, da žive u skladu s prirodom, da su iskopali veliki hram unutar brda, u kojem se nalazi mnoštvo različitih (pomalo mističnih) prostorija s detaljno oslikanim i ukrašenim zidovima i podovima, da je njihov osnivač (koji na žalost nije više živ) imao mnoge "nadnaravne" sposobnosti i među ostalim, mogao putovati kroz vrijeme!

Iako sam još pred deset godina bila na predavanju o Damanhuru u Zagrebu, tek sam ove godine dobila istinsku želju da to mjesto i posjetim.

Jesu li stanovnici pomalo zatvoreni prema pridošlicama i osjeća li se mistika na svakom koraku? Zašto sada imam potrebu otići tamo - što će mi taj posjet značiti?

Stižući u Damanhur, dok se spuštao mrak, uslijedilo je prvo iznenađenje: ulazni dio nalazio se tik uz cestu i bio je sastavni dio sela (a ja sam zamišljala da će biti sakriven negdje 'dublje' u prirodi). Kad smo ušli kroz velika ukrašena kolna vrata na lijepo popločeno parkiralište, s radošću sam razgledala pročelja kuća koje su ga okruživale: sve su bile oslikane velikim motivima cvijeća. Najveća kuća s dugačkim trijemom bila je namijenjena prijemu gostiju - u njoj se nalazi recepcija, mali dućan i cafe-restoran, a na katu su sobe. Ograda od visokih čempresa koja dijeli parcelu od ceste, ugodno je mirisala. Sve je djelovalo vrlo prijazno i pozivalo je da se osjećamo kao kod kuće.

U idućim sam se danima kroz vođene obilaske upoznala s mnogim dijelovima Damahura: iza ulaznog dijela nalazi se veliko zemljište na kojem ima još cvijećem oslikanih kuća, livade sa spiralama načinjenim od obojenog kamenja i veliki hram na otvorenom omeđen visokim teracotta stupovima. Posjetila sam podzemne Hramove čovječanstva i Svetu šumu, ali i udaljenije zajednice koje žive zaista uronjene u prirodu.

Nema strogih pravila

Uglavnom, moja slika Damanhura potpuno se promijenila od one pretpostavljene. Nema nikakve zatvorenosti ili krutosti i osim zabrane pušenja, nema strogih pravila življenja, a svi stanovnici koje sam susrela bili su izuzetno ljubazni, otvoreni i opušteni. Zajednica je povezana s okolnim selima, mnogi njeni članovi u njima i žive, mnogi pak odlaze raditi u Torino ili druge gradove. Damanhur ima toliko slojeva da svatko tko ga posjeti može pronaći ono što ga najviše zanima i 'mistike' onoliko koliko može razumjeti i prihvatiti.

Moj nadraži trenutak u ova tri dana bio je kad smo, zbog nenadanog jakog pljuska, prekinuli razgled šume i ušli u zimski vrt kuće u kojoj je jedna od zajednica. Sjeli smo na fotelje i kauče smještene među biljkama i dok smo pili čaj koji su nam skuhali domaćini, voditeljica je odabrala jednu jednostavnu biljku u lončanici i na nju priključila malen aparatić koji impulse biljke pretvara u zvukove. Isprva sramežljiva i nadglasana snažnom kišom koja je udarala po krovu, biljlka kao da se sve više opuštala u društvu naše male grupe i uskoro je počela svirati takve prekrasne melodije da sam ih poželjela slušati zauvijek.

Meni je Damahur odgovorio na mnoga pitanja, ali na sasvim drugačiji (i puno jednostavniji) način nego sam zamišljala. Možda i vas 'pozove' da ga posjetite!