SHUTTERSTOCK
novi trend

Je li u današnjoj zapadnoj kulturi radost gotovo nepristojna?

Ovog trenda možda uopće niste svjesni, a provlači se kroz sve vidove umjetnosti, uključujući spisateljstvo, glazbu, film, kazalište i arhitekturu

I ovaj put ću vam pisati o radosti, ali na malo drugačiji način. Evo prvo male priče o jednoj slici.

U Opatiji, u kući mojih pokojnih svekra i svekrve, ima jedna slika koja stoji u spremištu, jer nije našla mjesto ni na jednom zidu. Slika koja je bila naš vjenčani poklon, ali ju nikada nismo odnijeli u svoju kuću.

Još se živo sjećam tog dana kad smo ju išli kupiti. Muževi roditelji željeli su nam pokloniti sliku jedne poznate opatijske slikarice pa smo svi zajedno posjetili njezin atelier da izaberemo koja nam se najviše sviđa.

Atelier je bio pun slika na platnu, u ulju i akrilu, različitih veličina i motiva. Suprug i ja pažljivo smo ih razgledali i zatim se prešutno oko svake složili da ‘to nije to‘. Energija nijedne slike nije nam ‘sjedala‘, nijedna nije izazivala želju da ju svaki dan gledamo na zidu svog doma.

A onda smo ugledali nju - veliku sliku na štafelaju - ogromni stilizirani cvjetni buket u svim bojama, pravi vatromet životne radosti. "Vau! To je to! Ovu želimo!"- oboje smo se složili, gledajući sliku s iskrama u očima. Meni je mašta odmah dodatno proradila pa sam zamišljala kako tu sliku koja je prštala živošću uokvirujem u bijeli okvir tako da izgleda kao otvoren prozor. Da, tu sliku želimo gledati svaki dan i svaki put ćemo joj se radovati! Jedva sam čekala da ju ponesemo kući.

"Ali ta slika nije dovršena!"- pobunila se autorica.

"Nema veze, nama je baš prekrasna."- pokušali smo ju uvjeriti.

"Ne mogu vam ju prodati nedovršenu, možete ju kupiti pa ću je ja u idućih nekoliko dana dovršiti i poslati vam.“- inzistirala je. A mi smo, onako mladi i neiskusni, pristali.

Kad smo idući puta došli u Opatiju, slika je već bila stigla. Jedva smo je čekali opet vidjeti, a onda... Razočaranje i nevjerica - to je sada bila neka potpuno drugačija slika. Autorica je na one predivne žive boje dodala mnoštvo crnih i smeđih detalja pa je slika sada izgledala nekako tamno i pomalo depresivno. U istom trenutku nas dvoje smo izgubili svaku želju da ju gledamo na svom zidu i jako nas je ta situacija rastužila.

A mene su zaboljela ova pitanja: „Zašto čista radost nije bila dovoljno dobra umjetnost? Zašto je samo tamno i dramatično bilo dovoljno umjetnički profesionalno? Zašto je samo iza nečeg takvog slikarica mogla stajati bez srama?“


Jeste li svjesni ovog trenda

Ova priča o slici je ustvari preslika jednog velikog trenda koji se odavno uvukao u društvo i na koji vam želim skrenuti pažnju. Trenda kojeg možda uopće niste svjesni, a provlači se kroz sve vidove umjetnosti, uključujući spisateljstvo, glazbu, film, kazalište i arhitekturu. A to je trend da je ružno, tužno, tamno, dramatično (a ponekad i agresivno) cool. A živo i veselo je samo za malu djecu. Ako pišeš tragedije, slikaš lica bez osmjeha i projektiraš sivo-bijelo-crne interijere imaš puno izgleda dobiti dobre profesionalne kritike, kao i nagrade. Većini kritičara je riskantno pohvaliti djelo koje je puno životne radosti. Zna se što je cool.

U ‘pravoj‘ umjetnosti radost gotovo da je nepristojna.

Nedavno sam slušala intervju sa sjajnom teatrologinjom Sanjom Nikčević koja je također potvrdila ova moja razmišljanja - samo za mračna djela lako se nalaze financije.

No srećom, uvijek postoje neki hrabri umjetnici koji se odluče za svijetle i živahne varijante i usude se stajati iza svoje radosti. Takva djela onda bude svjetlost i u nama. Divno je vidjeti kad upravo takvi umjetnici postanu omiljeni kod publike!

A s onom našom slikom sam odlučila što ću. Ja ću je sama doslikati na svoj način. Slika je naša i imam pravo s njom raditi što želim. Imam joj pravo vratiti radost.

Linker
20. studeni 2024 16:33