Više od puke fotografije, zbog čarobnog svijeta aktova vidjela sam i zavoljela stvarnu sebe

Prve sam sama napravila. Ne znam otkud mi ideja, nisam nikog ni pitala ni tražila savjete, samo sam ih napravila u svom prvom unajmljenom stanu, sama, kao poklon nekome, a na kraju su postali najveći i najbolji poklon meni. Moji prvi aktovi.

Imala sam jedva dvadeset godina, masu kompleksa, zeru znanja o fotografiji i svjetlu, ali i ogromnu želju da nekog obradujem. I jesam, postigla sam ono što je bila moja inicijalna ideja, no ono drugo što sam dobila nisam očekivala ni u najluđim snovima. Zaljubila sam se u taj osjećaj i za vrijeme snimanja, a i kasnije u pogled na nastale fotografije. Iako su bile prepune grešaka, potpuno amaterske snimljene narančastim digitalnim fotoaparatom, bile su prekrasne iz jednog jedinog razloga, a to je jer sam u 20 godina prvi put vidjela sebe. Ne svoje golo tijelo koje vidim svaki dan u ogledalu, nego baš sebe.

Vidjela sam stvarnu sebe

Svega godinu ili dvije kasnije stala sam i pred kameru profesionalne fotografkinje i napravila isto, vani u šumi i opet dobila isti osjećaj ispod kože. Kako smo tad obje bile jako mlade i nismo znale sve što znamo tada, fotografije nisu bile najbolje ikad, ali iskustvo je bilo ono koje mi je tada, u trenutku kad ništa nije imalo smisla, trebalo. Igrale smo se u šumi, skrivale krucijalne dijelove lišćem i sjenama istog i dobile da se osjećam živom, sigurnom, a opet krhkom kakva tad i jesam bila. Na fotografijama sam se opet vidjela ja, onakva kakva sam bila i tada i prije. Tijelo je tu samo bilo alat i motiv.

Prošlo je još tri godine i onda sam se odvažila stati gola ispred osobe koja se profesionalno bavila aktovima. Nervoza je bila na vrhuncu, ali ne zbog toga što se skidam gola već zbog toga kako će me netko vidjeti, a najviše kako ću ja sebe vidjeti. Mnoge žene boje se aktova zbog nesavršenosti, zbog kože, celulita, kila, strija, a skinuti se ispred fotoaparata je, i to ne samo za mene već i za mnoge druge, nešto najlakše na svijetu.

I ja sam, kad sam prvi put dolazila na snimanje, strepila zbog svega toga, tih nesavršenosti i činjenice da nisam najfit, da nisam profesionalni model i da me na nekim mjestima ima, ali vrlo brzo me pustilo pogotovo kad sam bila u pravom i sigurnom okruženju. Već na samom snimanju nakon svega par kadrova, dobivala sam i ja ideje i s fotografom surađivali smo na svakoj sljedećoj fotografiji, pozi i atmosferi. Gola kao od majke, igrala sam se potpuno nesputana i izvodila što inače nikad ne bih da sam bila odjevena makar u donje rublje jer ono šalje poruku, sputava i ukalupljuje. Kad si gol, nema sakrivanja, ali nema ni igranja uloga. Biti gol znači biti potpuno lišen uloge kćeri, majke, cure, zaposlenice, nego bivaš samo ti u vlastitom tijelu onakvo kakvo jest. I to je taj prekrasan osjećaj kojem sam se voljela, a volim i dalje, vraćati. Nisam sama u tome, nedavno sam pročitala na desetke iskustva žena koje su snimale aktove i slažemo se u gotovo svemu, najviše u tome da ama baš svaka žena, svake dobi, porijekla i konstitucije za sebe samu to treba napraviti. Treba se konačno vidjeti onakvu kakva jest. Pravi fotograf će je učiniti sigurnom i da se osjeća ugodno, uklonit će te sitne nepravilnosti minimalnim zahvatima poput sjene i svjetla, ali i ostaviti masu istih kako bi bila ono što jest. I kao takvu, savršeno nesavršenu, zaljubit će ju u sebe samu. Izvući će iz nje, fotoaparatom i kamerom, na površinu tu ženu dijete ma koliko ona u tom trenutku imala godina.

Čarobni svijet aktova

Dogodilo mi se nebrojeno puta, i svaki put ostala u pozitivnom šoku da sam to uopće ja, da mi se oči smiju, da mi je lice u potpunosti opušteno, da sam prekrasna. I svakoj, ali svakoj ženi želim to isto. Kad sam dobila prvi set fotografija, te daleke 2015. bila sam u svlačionici nakon treninga i skidala sam leće, sjećam se da sam mobitel stavila na klupicu i učitavale su se fotografije, a ja sam od šoka (pozitivnog) leću zdrobila kutijicom jer nisam mogla vjerovati kakvu fotografiju sebe imam. Jedno je dok stojiš tamo u nekom ambijentu, čekaš da opali fotku dvije šesnaest i imaš ideju kakva bi ta fotka mogla biti, a drugo je iz pozicije fotografa (i aparata). Kad sam ulazila u svijet aktova, kasnije sam ih još snimala i ajmoreć‘ redovito ih snimam, nisam znala da ću dobiti išta više od fotografija svog golog tijela da ga imam za uspomenu. Ali jesam, dobila sam iskustvo, moć i spoznaju kakva ja zbilja jesam, kako se osjećam i to se sve na njima vidi. Da, lijepo je imati uspomenu na svoje tijelo u 20-ima, 30-ima, i tako kroz godine i promjene, apsolutno da, ali ono najljepše je vidjeti da se tijelo mijenja, a djevojčica ostaje ista.

Svaka žena bi sebi trebala to barem jednom u životu pokloniti, da se zbilja vidi i da bude, bez obzira hoće li ikad itko osim nje same vidjeti te aktove. Potpuno je u redu da ih čuva za sebe, za svog partnera, drži na ulazu u stan ili objavi javno jer sve ovisi o njoj i kako se ona, djevojčica osjeća najugodnije.

Do idućeg puta, otkrijte i čuvajte tu djevojčicu, jer nije nestala ispod svih slojeva obaveza, uloga i odjeće.

Zagrljaj,

A.

Anu možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.