Piše: Vida Kezele, studentica Psihosocijalnog savjetovanja i autorica bloga Life & Soul Therapy
Ovaj put ću pisati o jednom jako važnom odnosu koji predstavlja temelj za sve druge odnose. To je odnos s našim unutarnjim kritičarom.
Svi mi u sebi imamo jednog unutarnjeg kritičara. Vjerujem da ste ga svi čuli kako galami. Ja znam da moj zna biti poprilično glasan! Obično se aktivira kad god donesemo neku odluku, pokušamo nešto što još do sada nismo, kada se trebamo pokazati, izložiti ili zauzeti za sebe. Unutarnji kritičar nam dovikuje razne stvari na dnevnoj bazi, ali malo tko ga je zapravo upoznao. E pa, vrijeme je da se upoznamo s njim.
Prvi korak: Zamisli svog unutarnjeg kritičara. Kako izgleda?
Moj je ljubičasto-zelene boje i dlakav. Izgleda kao malo čudovište. Ima velike oči s kojima kad pogleda neku situaciju, ona mu se čini veća i strašnija nego što je.
Drugi korak: Na koji način kritičar razgovara s tobom?
Moj je strašno nepristojan. Viče i stalno mi upada u riječi, pardon u misli. Jako je glasan, bučan i uvjerljiv u svojim nagovaranjima i zaplašivanjima.
Treći korak: Kakve je osobnosti?
Moj je strašno razdražljiv, temperamentan i zapravo vrlo uplašen. Svega se boji, baš zato toliko viče kako bi me upozorio na potencijalne opasnosti. Uvijek misli da je u pravu i teško ga je ušutkati. Ponekad voli i lagati, a ako mu kažem da laže strašno se pobuni i počne me na sav glas uvjeravati da nije tako.
Ako je tvoj kritičar imalo sličan mome, onda ti je jasno da mu je potrebno preodgajanje. Ne mogu u svom prostoru imati takvog galamdžiju od kojeg često ne čujem ni vlastite misli.
Kako preodgojiti unutarnjeg kritičara?
Treba ga naučiti kako da uljudno razgovara s tobom. Unatoč glasnom nastupu, unutarnji kritičar ti želi samo najbolje i u stanju je biti jako uvjerljiv. No to što želi samo najbolje ne opravdava njegov način razgovora i zato sam postavila nova pravila. Umjesto vikanja i plašenja zamolila sam ga da mi se obraća mirnim tonom i toplim glasom. Tako je, od sada ću samo to čuti. Vikanje ću potpuno ignorirati. Ako se nečega boji, molim da mi to kaže na miran način, a ne da me plaši najgorim scenarijima koje samo on može smisliti. Ja sam ta koja određuje koji strah je koristan i štiti me, a koji ne. Kada bih slušala svog kritičara bojala bih se svega i svačega. On jednostavno ne zna procijeniti koji strah me štiti, a koji je ograničavajuć i nepotreban.
Pošto razumijem da se moj unutarnji kritičar zapravo pretjerano boji za mene - pružam mu sigurnost i ohrabrenje. Objasnila sam mu da svijet nije toliko opasan i surov kako mu se čini već da je vrlo šarolik. Ako će se svega bojati, ništa neće doživjeti jer će u strahu bježati od svega što je novo. Uvjerila sam ga da su ljudi koje sam odabrala u svom životu dobri i da im se mogu bez straha otvoriti. Sigurno je pokazati ranjivost, sigurno je isprobati nove stvari, sigurno je započeti nove projekte, sigurno je upoznati nove ljude, sigurno je slijediti svoje snove. Da, moguće je da ću se na tom putu povremeno spotaknuti i to je rizik koji prihvaćam. Rizik je jedan od začina života. Možemo birati u kojoj ćemo mjeri njime začiniti svoj život, no život bez imalo rizika bio bi potpuno bezokusan!
Želim ti ugodan razgovor s tvojim unutarnjim kritičarom i uspješno preodgajanje!
Vidu možete pratiti i na Instragramu.