Danas nisam radila ništa. Odnosno, odradila sam goli minimum koji se sastojao od odvođenja malca u školu i spremanje obroka. Slušala sam glazbu. Buljila u točku na stropu i disala polagano. Čitala; čupava, u poderanoj trenerci, s dječjim igračkama razbacanim po stoliću i okrhnutom šalicom kave - nimalo instagramski. Ponešto sam i zapisala. Puno razmišljala. Ne o tome kako ću ovo, kako ono, što ako ovo, što ako ono, već onako, o životu, svojoj ulozi u istom. Kako mi ide, što bih mogla bolje. Na čemu poraditi, što otpustiti…
Prošetala sam svojim gradićem, kroz park, uz kanal i visoko drveće čije šuštanje lišća umiruje. Znate ono, male stvari. Bez potrebe da ih uljepšavam za fotografiju i društvene mreže, da se nasnimavam i objašnjavam ekranu kako uživam i odmaram. Jer to onda više nije to. To onda postaje obveza, nešto što trebam odraditi. Ugurati u svoj dan prepun obveza, jer tako to ide danas. To je ono što živjeti u današnjem modernom načinu života znači - raditi i kad ne radiš. Na poslu se zatrpavati obvezama nadređenih, a u slobodno vrijeme onima koje si sami natovarimo na vrat jer čime ćemo si inače ispuniti dan?
Tako to oni
Pričam neki dan s mamama ispred škole dok čekamo svoje prvašiće da završe s nastavom, komentiramo vrijeme, promet, svoju obveze, dječicu, skorašnje jednotjedne praznike koje imaju.
Neke spominju nekakve kampove, nabrajaju društvena događanja taj tjedan na koja planiraju voditi svoju djecu svaki dan, jer treba im nekako ispuniti to slobodno vrijeme, nešto pobogu moraju raditi. Druge govore kako taj tjedan neće biti ni izvanškolskih aktivnosti, pa im djeca neće moći na plivanje i ples (koji su inače isti dan, jedno za drugim, i kad dođu doma imaju taman vremena za domaći rad, večeru i odlazak na spavanje).
Ja ne sudjelujem u razgovoru jer nisam planirala baš ništa. Ne paničarim što ću umjesto u školi svoje dijete imati na tjedan dana doma. Ne popunjavam mu panično raspored niti me brine možebitna dosada koje se mnogi užasavaju. Znam da će nam biti zabavno pa makar tih tjedan dana ne radili baš ništa posebno. Ako već ima priliku za odmor, onda će odmarati, neću ga vucarati okolo, dodatno iscrpljivati, tražiti grozničavo načine da mu zamijenim školske sate jer strahujem da, ako mu nisam nabila dane raznim aktivnostima, moje dijete pati. Upravo suprotno, pati kad je posvuda, kad je ubrzan, baš kao i svi mi.
U današnje vrijeme stalno se nešto mora. Osim onoga što se zaista mora, mora se i ono što se ne mora, jer inače život nema smisla. Inače nismo zabavni, zanimljivi, popularni, viđeni, važni. Iz nekog smo si razloga nabili ubitačan tempo pa čak i kad nam se ukaže prilika da usporimo mi izbezumljeno tražimo načine da što više uposlimo svoj um, dušu, tijelo…
Unutar sebe svi mi imamo vrlo bogat svijet. Zanemareni svijet. Svijet koji bi nam dao toliko toga samo kad bi usporili na tren i osluhnuli ga.
Probudila bi se uspavana kreativnost. Rodile bi se neke nove ideje. Pokazalo bi nam se gdje uporno griješimo, što radimo krivo, što dobro, što može bolje. Promijenili bismo perspektivu oko nekih stvari. Znate ono kad fotografirate nešto, pokušate odozgo, pa s jedne strane, pa s druge, pa se spustite u čučanj ili podignete više… I kad vrtite te fotografije kasnije, svaka je drugačija, svaka nudi drugačije viđenje jedne te iste stvari. Tako je sa svime u životu, samo treba dozvoliti sebi vrijeme za to, treba usporiti. Ne zatrpavati svaki slobodan trenutak novim aktivnostima, umjesto prema vani, oči povremeno usmjeriti prema unutra.
Tako ćemo to mi
Kad uskoro mom malcu krene pauza, nećemo raditi ništa, a opet - napravit ćemo puno. Pravit ćemo njegove omiljene kolače. Posjetiti prijatelje. Ići u prirodu, u šumu, osluškivati njene zvukove, udisati svježi zrak, trčati. Pričat ćemo. Čitati omiljene priče. Bojati bojanke, slagati puzzle i rješavati mozgalice. Odmarat ćemo. Maziti se dok gledamo neki novi film u toplini svog doma. Pustit ću ga da se "dosađuje" u svojoj sobi, među hrpom igračaka s kojima isprva ne zna što bi i traži nekoga da ga konstantno zabavlja, pa onda kad ostane sam shvati da ima brdo ideja, da može napraviti toliko toga. Da mu ne treba brzi fiks izvana, koji kad prestane djelovati zahtjeva da brže bolje bude zamijenjen novim. Dozvolit ću mu napuniti baterije, napraviti razliku između uobičajenih obveza, trčanja amo-tamo i vremena rezerviranog za odmor…
Naučili smo da je biti stalno zaposlen nešto što se mora i to isto tako prenosimo na svoju djecu. Naučili smo da je biti stalno u pogonu ključ uspjeha, iako da nas se zaustavi i pita što to zapravo ganjamo i kuda idemo, rijetki bi znali odgovor.
Naučili smo bježati od sebe, poznavati se površno i pitati u čudu zašto nam ne ide onako kako smo očekivali, zašto nismo dovoljno sretni kad se toliko silno trudimo. Naučili smo da uspjeh dolazi upornima, no zaboravljamo da biti uporan i konstantno zaposlen te zatrpan raznim aktivnostima, nije isto.
Naučili smo svašta i znamo puno. No puno i bolje nikad nisu bile iste stvari…
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....