Lukovo je jedno malo mjestašce na obali mora, pod planinom Velebit u kojem se rodila moja mama i u kojem sam i ja provela mnoga ljeta svog djetinjstva i mladosti. A zatim i moja djeca. Vjerujem da svatko od vas ima neko takvo mjesto kojemu se uvijek vraća. I koje i vas uvijek ponovno, pri svakom susretu vraća - u sjećanja i u osjećaj trajne povezanosti.
Kad sam nedavno u Lukovo dovezla tatu i brata, stigli smo kasno, oko ponoći. Ostavila sam ih u automobilu i krenula put kuće da prvo otključam vrata. Dok sam kroz potpuno utihlo selo prolazila putem do naše kuće, osjetila sam miris koji me istog trenutka preplavio - miris Lukova, miris ljeta, miris sjećanja. U tom je mirisu bila suha trava i smilje i kupine i smokve i more i vjetar. I ja osmogodišnja. I trinaestgodišnja i sedamnaestgodišnja. Sve to u istoj sekundi. Samo me preplavilo. Kao da me Lukovo s ljubavlju dočekalo i zagrlilo mojim vlastitim sjećanjima.
A u toj tamnoj toploj noći tiho nebo iznad mene raspuklo se zvijezdama. Kao da nigdje na svijetu nema toliko zvijezda kao u Lukovu. Odmah sam pronašla sazviježđa Velikog i Malog medvjeda na dobro poznatoj strani neba. Pod njima su u daljini na rubu tamnog mora svjetlucala svjetla Baške.
Trenutak potpunog mira, prepoznavanja, trenutak stapanja s energijom Lukova.
Energetska povezanost
Da, s prostorima za koja nas vežu lijepa sjećanja kreiramo neku sasvim posebnu energetsku povezanost koja se odmah probudi čim u njih zakoračimo, jeste li to zamijetili?
Idući dan, dok sam plivala kroz mirno i bistro more (i more u Lukovu osjećam nekako bliskijim i prisnijim nego drugdje), pitala sam se kakva se to čudesna veza dogodi između nas i pojedinih mjesta, između nas i onoga što nazivamo "neživim stvarima". Kako se to naše emocije utkaju u pojedine predjele pa nam ih ti predjeli uvijek iznova zrcale natrag kad god im se vratimo, kao da nas doslovno zagrle našim vlastitim osjećajima? Kao da nam s ljubavlju, poput eha vraćaju te naše (često i zaboravljene) emocije koje samo za nas čuvaju u sebi.
I pitala sam se još jedno pitanje - utka li se zapravo u ta mjesta - u kuću, plažu, stijenu i more - dio nas, dio naše energije, naš otisak? Utka li se zauvijek?
I dok sam tako plivala duž plaže u uvali, ugledala sam Stijenu. Jednu posebnu stijenu. Ta omanja stijena viri iz vode na kamenitom dijelu između dvije plaže. Stijena s pričom. S te je stijene moja mama skakala u more kad je bila djevojčica i jednom ju je prilikom neki dječak gurnuo pa je pala i jako se razrezala na oštar rub. Brzo su ju brodićem odvezli u Senj na šivanje, a dugačak horizontalni ożiljak ostao je zauvijek pod grudnim košem.
Gledajući tu stijenu pitala sam se - sjeća li se ona moje mame?
A i to more...
Voda pamti informacije - pitam se koje od svih kapi u tom moru, koje su postojale i tada, u sebi nose pamćenje da se mama-djevojčica ovdje toliko puno puta radosno kupala sa svojim vršnjacima? Pamte li da sam ja-djevojčica ovdje ronila petrova uha? Da su moja djeca na toj plaži proplivala? Sjeća li nas se to more?
Što mislite, sjećaju li se prostori nas? Ili su sjećanja samo u našim glavama?
Kako god bilo, ta sjećanja i povezanost kreiraju u nama snažnu vrstu ljubavi za neki prostor. Pa tako ja jako volim Lukovo. I želim vjerovati da i ono voli mene.
I da se sjeća svih nas, da će nas se zauvijek sjećati, s ljubavlju. I more i kamen i stijene, pa i - zvijezde!