Piše: Jana Krišković Baždarić, spisateljica i autorica bloga
Kao autorica dva romana, samopromoviram se (valjda se to tako kaže) koliko stignem, kao i svi ostali. Moram ipak reći, da mi je cijela ta priča potpuno neprirodna. Smatram da bi o nečijem djelu, knjizi, pjesmi, slici (nastavi niz), više trebao govoriti onaj tko čita, gleda i sluša, umjesto samog autora.
Parafrazirat ću Davida Bowieja koji je rekao kako su mu često interpretacije njegovih pjesama od strane slušatelja bile zanimljivije od onoga što je on zapravo tim pjesmama htio reći.
Nema sumnje u to da je cijela priča društvenih mreža usmjerena na privlačenje kratkotrajne pozornosti, dok se kvalitetu sadržaja jednostavno ne stigne propitivati. Danas su svi doslovno opsjednuti samima sobom. Svi su dobili priliku govoriti i propovijedati o životnim i inim tajnama i vrijednostima. Moćni citati postali su javno dobro, pa neki citat Dostojevskog danas vjerojatno već ima na tisuće novih autora. Danas na Instagramu govornici stoje oni koji imaju za reći mnogo, uz bok onima koji nemaju reći išta, ali guše prostor.
Prosječni skrolatelj vjerojatno će sličnu pozornost pokloniti obojici, jer nema vremena kritički propitivati koji je to više zaslužio.
Djelo živi
Stvarati danas nije lako, jer više nema mjesta za zanos. Nema mjesta za prave snove, rijetko što nas uistinu dotakne. Onako kako bi to trebala učiniti jedna knjiga, ili pjesma. Svi smo musavi kao djeca koja su se prejela Nutelle. Svega nam je previše. To previše prijeti da će nas svih progutati. Da ćemo nestati kao zrno pijeska u pustinji. Pa mislimo da će nam samopromocija držati glavu iznad vode.
Neće. Prije će prouzročiti blokadu u našem kreativnom centru.
Svidjelo mi je kada je Baby Lasagna u nedavnom intervjuu izjavio kako će, kada prođe Eurosong, raditi na tome da se ne pojavljuje toliko u javnosti, smanjiti intervjue na minimum, raditi na svojoj glazbi i tome da ona u budućnosti govori više o njemu od intervjua kojeg je dao na nekom portalu. Jako mi se svidio taj old fashion način razmišljanja jednog mladog čovjeka, jer u tome zaista i jest sama bit. Djela trebaju pričati sama za sebe, a onda oni koji su ih na bilo koji način konzumirali.
Tada djelo živi.
Što bi danas rekao Roland Barthes, u vremenu kada smrt autora više ne postoji (osim najnovijeg slučaja Elene Ferrante)?
Kada o autoru znamo previše i kada taj autor postane ubibože naporan pokušavajući nadmudriti Facebookov algoritam.
Što bi rekao Barthes koji je tvrdio da rođenje čitatelja mora zahtijevati smrt autora, a kada čitamo neku knjigu, ne moramo znati ni jednu informaciju o autoru da bismo ju mogli interpretirati?
I što nam je činiti? Biti, ili ne biti? Kako postojati u vremenu kada postoje svi, a ne vidi se nitko? Kako se istaknuti u varošu današnjice? Koliko nam vrijedi sva ta samopro(stitu)cija na društvenim medijima? Sve mi se više čini, nimalo.