Posljednjih godina terapija igrom sve je više u fokusu stručnjaka, a i mnogim se roditeljima čini kao bolji izbor za rješavanje brojnih problema s kojima se djeca suočavaju tijekom odrastanja. Djeca, naročito ona manja, nemaju dovoljno razvijene kognitivne i verbalne vještine da bi mogla razgovarati o stvarima koje ih muče, no zato ih mogu izraziti kroz igru.
I sama sam mnogo puta promatrala svoje dvije blizanke kako kroz igru s lutkama prolaze neke situacije koje su doživjele u vrtiću ili parku, kako s tim lutkama oponašaju same sebe kad su ljute, tužne ili sretne, kako s lutkama pokušavaju prikazati sebe u nekoj zamišljenoj situaciji i onda isprobavaju razne načine kako bi reagirale. Kod njih je jedna lutka uvijek netko drugi, a onda sebe prikazuju kroz nekoliko lutaka od kojih svaka reagira nekako drugačije. Kad ih pitam za neku od njih: "Jesi li ovo ti?", često odgovore: "Sada jesam, ali poslije ću biti ona tamo druga". I onda se ta lutka koja je "ona" počne ružno ponašati prema drugoj pa ja pitam: "A zašto je ona sada takva? To baš i nije lijepo", a one uvijek odgovaraju: "Ali, mama, mi se samo tako igramo i zamišljamo, znamo da to nije lijepo". U svakom slučaju, oduvijek mi se činilo da je ta njihova igra, koja je za njih samo igra, zapravo nešto više od toga. Kako se prava terapija igrom razlikuje od "puke" igre, kako ona zapravo funkcionira te može li i sam roditelj, kod kuće, dječju igru iskoristiti da pomogne svom djetetu u nošenju s nekim problemima i situacijama, pitala sam dr. Tatjanu Gjurković, mag. psihologije i psihoterapeutkinju te autoricu knjige "Terapija igrom: Kako razviti vještine za razumijevanje djeteta i produbiti odnos s njim".
Djeci je igra ono što je odraslima razgovor
I takozvana obična i terapeutska igra imaju iste karakteristike. No, igra postaje terapeutska onda kada stručnjak razumije teme koje se provlače kroz igru te ih zna razumjeti u okviru djetetove razvojne dobi, obiteljske dinamike i konteksta te u skladu sa svim tim usmjeravati djetetovu igru kako bi dijete dalje izrazilo sebe, svoje emocije, uvjerenja i iskustva te tako proradilo iskustvo koje mu je teško. - Prema definiciji Američke organizacije za terapiju igrom, terapija igrom predstavlja sustavno korištenje teorijskog modela za uspostavljanje međuljudskog procesa u kojem educirani stručnjaci koriste terapeutske moći igre kako bi pomogli klijentima spriječiti ili riješiti psihosocijalne poteškoće te postići optimalan rast i razvoj. Terapija igrom bila je primarno namijenjena djeci od tri do 12 godina jer je to najintenzivnije razdoblje kada djeca koriste simboličku igru. Kroz simboličku igru djeca projiciraju svoja dosadašnja iskustva, što im pruža priliku za ekspresiju emocija i uvjerenja - objašnjava mag. Gjurković dodajući da je, s obzirom na razvojne kapacitete, djeci igra ono što je odraslima razgovor.
Može pomoći u školi, vrtiću, bolnici...
S vremenom su razni stručnjaci prepoznali da se terapija igrom i neke njene postavke mogu primijeniti i u radu s mlađom djecom do tri godine, kao i u radu s adolescentima i odraslima. Terapeutska igra i terapija igrom mogu se koristiti na različitim mjestima poput škola, vrtića, bolnica i drugih institucija te privatnih praksi. - Ovisno o profesionalnoj ulozi iz koje primjenjuje znanja i vještine iz terapeutske igre, stručnjak može pomoći djetetu i njegovoj obitelji te široj zajednici, ovisno o težini problematike. Primjerice, odgojitelji koji primjenjuju terapeutsku igru u odgojnoj skupini svojim znanjem mogu olakšati period adaptacije djeteta na dolazak u grupu ili nošenje s promjenom u obitelji poput rođenja novog djeteta. Psiholog koji radi kao stručni suradnik u odgojno-obrazovnoj ustanovi može znanje i vještine iz terapije igrom primijeniti u svom individualnom radu s djetetom te mu tako pomoći da prepozna emocije i emocionalne potrebe i da ih adresira na prikladan način s obzirom na ustanovu u kojoj se nalazi. Medicinska sestra ili liječnik znanjem iz terapeutske igre mogu olakšati djetetu boravak u bolnici imenujući osjećaje straha i tuge zbog boravka u bolnici te uz pomoć plišanca koji dijete ima mogu porazgovarati s njim o tome gdje ga boli i ponuditi mu informaciju kako će postupak izgledati kako bi dijete bilo opuštenije, proživjelo manje boli i brže se oporavilo. Psihoterapeut će u svom individualnom ili grupnom radu s djetetom imati prostor i vrijeme da dijete može izraziti svoje zabrinutosti i teškoće s kojima se suočava. Može ih izraziti crtajući, kroz glinu, pijesak ili kroz igru s lutkama pri čemu psihoterapeut prepoznaje teme u igri i kroz te teme razumije djetetov unutarnji svijet te kreira daljnje intervencije - opisuje mag. Gjurković.
I okolina se treba mijenjati
Važno je napomenuti da su u psihoterapijski rad s djetetom ili adolescentom roditelji uvijek uključeni kroz psihoedukativni i/ili savjetodavni rad, a ponekad se radi i izravno s roditeljima i djetetom ili adolescentom. Kako ističe mag. Gjurković, često je poželjno da se i roditelji uključe u svoju psihoterapiju ili da se uključe u partnersko savjetovanje ili psihoterapiju jer su često djetetovi simptomi zapravo odraz obiteljske dinamike. Zbog toga je nužno raditi s čitavom obitelji kako bi se obiteljska dinamika promijenila i kako bi dijete moglo na drugačiji način doživljavati sebe i druge oko sebe. Ponekad je uzrok djetetovih simptoma i problema odraz odgojno-obrazovne ustanove u koju ide i kada se to identificira, da bi dijete bilo bolje, nužno je da se i taj kontekst mijenja - kaže mag. Gjurković te ističe da terapija igrom i psihoterapijski rad s djetetom imaju smisla kada je obitelj i/ili okolina u kojoj živi spremna mijenjati se paralelno kako se mijenja dijete.
Učinak je najveći kad su i roditelji uključeni
To je ujedno odgovor na pitanje u kojim je slučajevima takva terapija igrom terapija izbora. Naime, kako naša sugovornica naglašava, to je dobar izbor onda kada su roditelji i drugi u djetetovoj okolini spremni učiti i mijenjati se zajedno s njim. Ako to nisu spremni, tada je iznimno važno da prvo roditelji budu uključeni u svoju psihoterapiju. I rezultati analiza govore tome u prilog.
- Napravljena je metaanaliza o rezultatima terapije igrom na više od 100 studija slučaja koja je pokazala da se rezultat terapije igrom kretao između umjerenih do visokih pozitivnih učinaka. Pokazala se jednako učinkovitom bez obzira na dob, spol ili problematiku, no ipak je bila najučinkovitija kada su roditelji bili aktivno uključeni u djetetov tretman. To podrazumijeva da su se roditelji sami mijenjali, učili o svojim obrascima razmišljanja, osjećanja i ponašanja te da su mijenjali obrasce odgoja. S druge strane, kada roditelji nisu uključeni na ovaj način u tretman, učinak terapije igrom uglavnom je kratkoročan. Dijete se uz osobu koja ga podržava privremeno umiri i bolje osjeća zbog čega se uglavnom simptomi smanje ili potpuno nestanu. No ako se obiteljska dinamika ne mijenja, djetetovi simptomi se vraćaju - kaže mag. Gjurković.
Imenovanje emocija kroz igru
Kako funkcionira terapija igrom, mag. Gjurković je pojasnila na primjeru šestogodišnjeg djeteta koje dolazi na psihoterapiju zbog gubitka roditelja. - To dijete može otići do pijeska, uzeti kamenčić, zakopati ga ispod pijeska. Dok to čini, prepoznaje se tuga u djetetu, što onda odražava emocionalni ton igre. Jer mnoga će djeca nešto zakopati u pijesak, ali kako to čine, može ih jako razlikovati i tako odražavati njihovo iskustvo. Ako se ponavlja zakapanje kamenčića u pijesak, možemo postaviti hipotezu da je riječ o procesiranju tugovanja i gubitka roditelja. Ponekad će nam tako dijete otkriti svoje najveće boli - kratko, bez riječi, s određenim pogledom i pokretom. No ono što znamo jest da je to "kratko i bez riječi" dovoljno da ga mi vidimo i poručimo mu: "Jako ti je teško što te osobe nema, tužan si i nedostaje ti." Nerijetko imenovanje emocija na ovoj razini omogućava djetetu da se osjeća viđeno i shvaćeno, što mu dugoročno pomaže da proradi taj gubitak - objašnjava dr. Gjurković, napominjući da bi u ovom primjeru bilo korisno da drugi roditelj, u nekom trenutku prema procjeni terapeuta, dođe na seansu i da zajedno porazgovaraju ili proigraju iskustvo gubitka. Tada bi roditelj imao priliku, uz podršku terapeuta, reći nešto poput: "Znam da ti nedostaje, jako si tužan, to je normalno, to znači da si je/ga jako volio, ali ja sam tu i bit ću tu s tobom dok prolazimo kroz ovo teško iskustvo". Kada roditelj može ovo reći i dopustiti nakon toga tišinu, ponuditi djetetu zagrljaj, odnosno "biti s njim" u njegovim emocijama, to pruža djetetu iskustvo da nije samo, osjećaj olakšanja pri čemu se tijelo opušta. Najčešće dijete treba više ovakvih iskustava kroz koje mu tijelo otpušta napetost zbog gubitka, da bi nakon određenog vremena osjetilo da više nema napetosti i nastavilo svoj život nekim svojim ritmom - kaže mag. Gjurković te dodaje da se to naziva prorađenim iskustvom.
Istodobno se educiraju i roditelji
Paralelno s time terapeut psihoeducira roditelje. Tako će, na primjer, roditelja učiti kako da prepozna sve što dijete učini u danu, a što je dobro za njega i druge oko njega i kako da to prenese djetetu da se tako jača njegova unutarnja pozitivna slika o sebi. Zatim može objasniti roditelju zašto je važno postavljati dosljedne granice kada se dijete agresivno ponaša i kako to učiniti.
- Uz to, može s roditeljem razgovarati o drugim emocijama, poput tuge, straha i srama, koje su često potisnute kod djece koja se dominantno agresivno ponašaju te se ljutnja manifestira neovisno o autentičnom osjećaju. Posljedično, terapeut pomaže roditelju da diferencira ponašanja i osjećaje djeteta, da ih počne imenovati te da na njih različito reagira s ciljem imenovanja autentičnih osjećaja i potreba kako bi se dijete ohrabrilo da se ponaša i na drugačije načine - kaže mag. Gjurković.
Kako izgleda stručni sat terapije igrom
- Na početku tretmana terapeut će obično djetetu dati do znanja da ima određeno vrijeme na raspolaganju i da se unutar tog vremena može igrati na puno različitih načina. Dijete će onda uglavnom samo izabrati neku igračku ili igru s kojom će se igrati ili samo ili će pozvati terapeuta. Ono što terapeut zapravo prati jesu teme koje proizlaze iz tog izbora igračaka ili igre poput tema agresije i kontrole, njegovanja, koje odražavaju kako dijete percipira terapeuta, a time i druge figure autoriteta i slično - pojašnjava mag. Gjurković te dodaje da terapeut, kada procijeni da bi za dijete moglo biti korisno da ponudi neku intervenciju, to može učiniti kroz metaforu, odnosno kroz igru. - Na primjer, u igru može uvesti neki novi lik koji će predstavljati neki aspekt koji je važan za djetetovu problematiku. Recimo da se dijete ponaša agresivno i da je zbog toga u tretmanu te da je njegova slika o njemu samom da je "zločesto", odnosno "da ga se ne može voljeti". Kako bi ponudio poruke prihvaćanja i time gradio djetetu pozitivnu sliku o sebi koja će poslužiti kao resurs u budućim situacijama ljutnje i agresije kada se aktivira negativna slika o sebi, terapeut može uvesti neki lik koji će mu poručiti da je "voljeno neovisno o ponašanju". Cilj toga može biti da se dijete osjeća prihvaćeno i voljeno, a prema teoriji Carla Rogersa znamo da ljudi, kada se osjećaju dobro, imaju više unutarnje snage za promjenu.