Mladi Antonio sasvim iskreno o dijalizi, prvim simptomima bolesti i o konačnoj transplantaciji bubrega

Imamo samo jedan život te ga moramo iskoristiti na najbolji mogući način. Čuvajmo svoje zdravlje i slušajmo upute liječnika kako ne bi kasnije došlo do neželjenih situacija s našim bubrezima, u prvom redu to znači kontrolirati krvni tlak, regulirati prehranu i redovito biti aktivni. Iskreno, mogu reći da je sve nakon transplantacije bubrega novi život - kaže Antonio Prce, 25-godišnji novinar iz Zaprešića, koji će ovo ljeto proslaviti već 11 godina otkako je dobio novi bubreg.

- Prije, dok sam bio na dijalizi, nisam smio izaći navečer na piće s prijateljima ili na bilo kakvo druženje jer se točno znalo kad imam dijalizu, a danas sam slobodan kao ptica i uživam. Nemam nikakvih ograničenja, ponekad su posao i druge obaveze malo stresniji, ali to je tako sada u životu - kaže Antonio. Njegovi problemi s bubrezima počeli su u ranoj dobi.

Sa 13 na dijalizi

- Imao sam refluks bubrega pa sam kao dijete išao na razne biopsije. Mislilo se da će sve prestati kad uđem u pubertet, ali tada me napao virus i bilo je očito da bubrezi sve slabije rade pa sam tako sa 13 godina završio na dijalizi - kaže Antonio. Simptomi su se razvijali vrlo sporo i Antonio ih se i ne sjeća, ali, kaže, sjeća se da je kao mali mokrio krv te da je morao piti razne lijekove i često ići na biopsije kako bi se vidjelo zbog čega se događaju poteškoće u radu njegovih bubrega.

- Ne razmišljate o tome kad ste mladi, praktički i ne znate što vas čeka. Ja sam sa 13 godina završio na dijalizi, ugrađen mi je kateter u trbuh preko kojeg sam više puta na dan obavljao peritonejsku dijalizu. No, onda smo prešli na drugu opciju, također peritonejsku dijalizu, ali samo noću, dok bih spavao, pa bih tijekom dana bio slobodan. Sjećam se da je to bilo prestrašno, čak mi ni večernja druženja s prijateljima nisu toliko nedostajala koliko mi je smetalo to što nisam mogao normalno spavati i okretati se u krevetu. Doslovno sam spavao na leđima svaku noć, to nije bilo jednostavno podnijeti, a i preko dana bih znao biti vrlo umoran - prisjeća se Antonio. Obitelj je tada živjela u Osijeku jer je otac Miroslav radio u Vukovaru.

Sa 13 godina morao je na dijalizu, ugrađen mu je kateter u trbuh preko kojeg je više puta na dan obavljao peritonejsku dijalizu. No, onda su prešli na drugu opciju, također peritonejsku dijalizu, ali samo noću, pa bi tijekom dana bio sloboda

FOTOGRAFIJE: MARKO TODOROV/CROPIX

Noćno iznenađenje

Poziv da su mu našli donora bubrega bio je ugodno noćno iznenađenje.

- Kad je stigao poziv za transplantaciju, to je bilo u jedan sat ujutro, sjećam se da je to bilo u noći s petka na subotu, pa sam se to jutro isključio s dijalize i krenuli smo u KBC Zagreb. Operacija je prošla bez problema. Bio sam desetak dana u KBC-u Rebro, nakon čega sam oporavak nastavio kod kuće. Išao sam u prvi razred klasične gimnazije u Osijeku, kolege iz razreda bili su mi od velike pomoći, ali već pola godine nakon transplantacije bio samo kao nov - kaže Antonio. Dobio je organ od nepoznatog donora, jer nitko u obitelji nije bio podudaran. Antonio ima dvije sestre, Lucija ima 19 godina i studira logopediju u Rijeci, a Magdaleni je 11 i ide u šesti razred.

- Bubreg sam dobio 7. kolovoza 2010. Inače, rođendan mi je 21. kolovoza, sestri Luciji 11. kolovoza, tako da imamo tri rođendana u osmom mjesecu! - kaže Antonio. U početku su liječničke kontrole bile vrlo česte, gotovo svaki tjedan, a sada posjećuje liječnike svakih mjesec i pol do dva.

- Važno je koncentrirati se na ukupnu skrb za bolesnika, a ne isključivo na liječenje. Poštivanje bolesnika kao osobe sa svim njegovim željama i potrebama te maksimalna moguća prilagodba načina liječenja ovisno o preferencijama bolesnika trebali bi biti temelj za razvijanje partnerskog odnosa bolesnika i liječnika - naglasila je prim. dr. sc. Ivana Kovačević Vojtušek, dr. med., spec. internist nefrolog. Ovogodišnji Svjetski dan bubrega održan je pod sloganom "Živjeti dobro s bubrežnom bolešću". Procjenjuje se da deset posto odrasle populacije ima neki stupanj kronične bubrežne bolesti, u Hrvatskoj se tako računa da s bubrežnom bolesti živi oko 300 tisuća osoba. Prema podacima Hrvatskog registra nadomještanja bubrežne funkcije, godišnje oko 500 novih bolesnika treba dijalizu ili transplantaciju, a oko 4000 kroničnih bubrežnih bolesnika liječi se jednim od oblika nadomjesnog bubrežnog liječenja. Sudjelujući nedavno u online panel-raspravi u povodu Svjetskog dana bubrega, prof. dr. sc. Karmela Altabas, spec. nefrolog, posebno je istaknula važnost mogućnosti izbora metode nadomještanja bubrežne funkcije u skladu sa željama i sklonostima bolesnika te zajedničko donošenje odluka o izboru metode nadomjesnog liječenja. Također je istaknula potrebu da se što većem broju bolesnika omogući kućno liječenje dijalizom (peritonejskom i hemodijalizom) koja omogućuje prilagodbu dijalizne terapije životnom stilu i potrebama bolesnika.

- Time se može osigurati bolja kvaliteta života, od slobodnije prehrane i unosa tekućine, preko lakšeg planiranja putovanja i bolje mogućnosti zapošljavanja do boljeg preživljenja. Kako bismo to ostvarili, u Hrvatskoj nam još nedostaju kućna hemodijaliza i asistirana peritonejska dijaliza - poručila je prof. Altabas. Koliko je važno da možeš raditi i što normalnije živjeti, svjedoči i Antonio Prce. Radi kao novinar i komentator na jednoj sportskoj televiziji, ponajviše prati košarku i nogomet, a više, kako kaže, voli košarku.

Ohrabrenje drugima

- Često idem s prijateljima na košarku, samo malo trebam pripaziti da ne bih dobio udarac ili nešto slično. Svakako bih trebao biti još aktivniji. Imam malo povišen krvni tlak, ali nadam se da ću i to dovesti pod kontrolu. Čuvam svoj transplantirani organ, ne pušim i ne pijem. Trebam se čuvati, ali opet živjeti što je moguće normalnije - kaže Antonio, nadajući se da će uskoro prestati pandemija koronavirusa pa će i sve drugo biti više nalik onome kako smo navikli.

- Moram priznati da se malo bojim situacije koja trenutno dirigira cijelim svijetom, ali nadam se da će to prestati i da ćemo se uskoro vratiti normalnom životu - kaže Antonio. Unatoč pandemiji transplantacijski centri, uza sve mjere suzbijanja zaraze koronavirusom, transplantiraju organe, nastojeći da se lista čekanja ne produlji te da se oboljelima osigura bolja kvaliteta života.

- Onima koji čekaju transplantaciju iz svog bih iskustva poručio da se ne brinu i da će im jednog dana, kada dobiju organ, to biti najveća radost. Imam i bratića koji već duže vrijeme čeka bubreg, ali sve će sjesti na svoje mjesto kada stigne taj dugo očekivani poziv - kaže Antonio.