Manipulacija je taktika koju netko koristi kako bi stekao kontrolu nad drugom osobom, obično u pokušaju da dobije ono što želi, a često i na račun druge osobe. Na primjer, osoba koja je manipulativna može koristiti strategije kao što su laganje, gaslighting, pasivnost-agresivnost, pružanje tretmana šutnjom, između ostalog, sve kako bi vas natjerali da povjerujete da ste u krivu i da su oni u pravu.
Znakovi emocionalne manipulacije mogu biti suptilni ili sasvim očiti, ali bez obzira na to kako se pojavljuju, manipulacija je štetna za vaš odnos.
Cilj manipulacije je kontrolirati drugu osobu kako bi se dobio ono što manipulator želi. Može uključivati niz ponašanja koja mogu varirati od očitijih do vrlo suptilnijih, piše ekreator.hr
Zašto se manipulatori ponašaju tako?
Općenito, ljudi manipuliraju drugima kako bi dobili ono što žele. Možda osjećaju potrebu da kažnjavaju, kontroliraju ili dominiraju svojim partnerom. Možda traže sažaljenje ili pažnju ili imaju druge sebične motive. Možda pokušavaju promijeniti ili istrošiti partnera u nastojanju da zadovolje vlastite potrebe.
Ljudi koji koriste manipulativno ponašanje u odnosima ponekad potječu iz disfunkcionalne izvorne obitelji. Možda su morali manipulirati kako bi zadovoljili osnovne potrebe ili izbjegli oštre kazne, ili su možda njima manipulirali njihovi roditelji i naučili su ovaj negativan način interakcije s drugima.
Manipulacija u ljubavi
Često možemo primijetiti kod sebe, a isto tako i kod drugih ljudi, odnose sa partnerom koji nisu dobri, ali se bez njega/nje ne može. Npr. žena koju bi opisali kao sveticu, u vezi je ili u braku sa muškarcem kojega možemo okarakterizirati kao nasilnika (može i obrnuto). On joj naređuje, psihički i fizički je zlostavlja, a ona pati, ali nikako da ode od njega. Trebalo bi naglasiti da svetica nije svetica, niti je nasilnik zaista nasilnik, već je riječ o ulogama koje se mogu igrati u ovoj manipulativnoj igri, koja nastaje kao posljedica izbjegavanja jednog aspekta svoje osobnosti. Zašto je to tako?
Manipulativne igre uloga
Ako potisnemo jednu stranu naše osobnosti, osjećamo prazninu, primjećujemo da jedan dio nas nedostaje i umjesto da se okrenemo ka unutra, i taj djelić potražimo u sebi, skloni smo da ga tražimo u drugim ljudima, i to najčešće u partneru. Kada u partneru prepoznamo taj dio sebe, počinjemo da ga mrzimo, smeta nam, često ga osuđujemo (naravno, zato smo ga i potisnuli, jer nam se ne sviđa), ali se istovremeno osjećamo nesposobno da napustimo partnera, jer on ima to nešto što nama nedostaje, koliko god nam se ne sviđao, čini nas kompletnim, čini da se osjećamo cjelovito.
U primjeru svetice i nasilnika, možemo reći da je ona potisnula svoju agresiju, dok on potiskuje svoje “slabosti”. Lakše je otvoreno mrziti nešto kod partnera, nego li kod sebe, zar ne? I sad se postavlja pitanja kako ovo riješiti, kako izaći iz začaranog kruga?
Sve o tome pročitajte OVDJE