Kako se konačno osloboditi trauma koje su nam obilježile život

Piše: Asja Kuzmanić Roje, integrativna tjelesno-orijentirana terapeutkinja • www.cir.hr

Trauma odnosa je vrsta emocionalne i psihološke traume koja se javlja u kontekstu odnosa kroz ponovljena bolna iskustva/rane ili kumulativnim (nakupljajućim) traumama koje su se dogodile tijekom vremena, a ne kao jednokratni šokantni događaj. Mi smo biološki usmjereni tražiti bliske i stalne, sigurne veze.

Način roditeljske prisutnosti, predanosti, sposobnosti da zadovolje najranije dječje potrebe, budu dovoljno predani djeci da ih podignu do odrasle dobi, utječe na dječji psiho-fizički razvoj, sigurnost, povezanost i sposobnost emocionalne regulacije.

'Ako sam u tebi ostavio ranu, to nije samo tvoja, nego i moja rana.' - Haruki Murakami

Nije počelo s vama.

Nesvjesno upijamo i proživljavamo tjeskobu, tugu i strahove naše majke.

Upijamo i ponavljamo napor, borbu i razočaranja našeg oca.

Upijamo i ponavljamo neuspjele odnose naših roditelja, djedova i baka.

Nerazriješene traume i nesvjesna obiteljska 'odanost' - (pre)nose se u riječima koje govorimo, emocionalnim simptomima koje izražavamo/skrivamo i tjelesnim obranama koje nesvjesno konstruiramo.

Neriješene traume su naš teret

Razumijevanje traume odnosa zahtijeva razumijevanje dubine i snage tih veza. Baš kao što nasljeđujemo boju očiju i krvnu grupu, tako i nasljeđujemo ostatke traumatskih događaja koji su se dogodili u našoj obitelji.

Neriješene traume su naš teret, odgovornost, opterećenja, dok ih ne osvijestimo i ne otpustimo.

Naš odnos s roditeljima utječe na naše zdravlje, ali on ujedno odražava kvalitetu i odnos s nama samima, kvalitetu odnosa s našim partnerom, djecom, šefom, prijateljem. Uglavnom sebe tretiramo, na isti način na koji smo tretirani od roditelja, primarnog okruženja u kojem smo odrastali. Zašto? Tome su nas učili kroz svoja ponašanja.

Ako smo osjećali da nas roditelj odbacuje, ignorira - odbacujete li, ignorirate li danas u sebi, nesvjesno, mladi, fragmentirani, dječji ranjeni dio u sebi?

Ako su roditeljska ponašanja bila puna nestrpljenja, kritike ili agresije - koliko ste danas samokritični perfekcionista? Jeste li iznutra agresivni terorista prema sebi? Ili na van, pa lako planete na druge?

Pokretač traume u djetinjstvu

Ono što je nerazriješeno u nama, u odnosu na naše roditelje ne nestaje automatski, niti vrijeme liječi. Nerazriješeno u našem srcu, umu služi kao temelj u povezivanju naših kasnijih odnosa, jer nesvjesno upijamo roditeljske obrasce ponašanja, koje kasnije ponavljamo. Sa sobom i drugima.

Kao djeca, trebamo razumnu, staloženu, toplu i brižnu odraslu osobu - kako bi nam takvi odrasli dali utjehu, te pomogli razumjeti što nas je uplašilo, kako bismo iskustvo mogli staviti u neku vrstu normalizirajućeg, smirujućeg okvira za sebe.

Ali što se događa kada sam primarni dom postane izvor stresa, napetosti i opasnosti? Djeca ne mogu pobjeći, kamo će otići? Ne mogu se boriti, izgubili bi. Djeca rade što mogu, zamrzavaju se, bježe iznutra sebe kroz zatvaranje ili tjelesno/emocionalno/umno odvajanje. Budući da se naše razmišljanje zamrzava kad smo uplašeni, skloni smo (o)smisliti zastrašujuće okolnosti nakon toga. U obiteljima, u kojima su sami roditelji oni koji na već postojeće stresne situacije, dodatno svojim ponašanjem uzrokuju stres djetetu, to se reguliranje i normaliziranje ne događa.

Dakle, to postaje dvostruki udarac za dijete, ne samo da se osjeća izbezumljeno, bespomoćno i uplašeno, već i osoba od koje bi inače tražili utjehu i razumijevanje im postaje nedostupna. Povjerenje je izostalo. Takva djeca ostavljena su da se pokušaju utješiti sama i da sama smisle rješenje situacije, što je za dijete neizvedivo jer nema dovoljno razvijen kapacitet za tako nešto. I tu je korijen većine trauma. Djeca sama proživljavaju užas i izbezumljujući strah. Nema nikoga. Jedina opcija koja preostaje je zaleđivanje, odvajanje, disocijacija.

Jedan od najznačajnijih pokretača traume u djetinjstvu su odnosi između odraslih. Kako je to povezano sa sadašnjošću?

Preplavljuju nas emocije povrijeđenosti, očaja, izbezumljenosti iako sama trenutačna situacija realno nije zastrašujuća ni opasna. Zašto? Neriješene povrede iz prošlosti miješaju se s povrijeđenošću u sadašnjosti i čine situaciju nepodnošljivijim ili intenzivnijim nego što bi je inače osjećali. Projiciramo jučerašnju bol, strah, tugu, ljutnju i konfuziju na današnje odnose, ne znajući zašto.

Vremenom to postaje samoispunjavajuće proročanstvo, a zapravo rekreiramo i retraumatiziramo sebe kroz dječji strah i bol koju smo doživjeli kao djeca, u našim interakcijama s odraslima.

Osebujni, kakvi jesmo, dodatno zakompliciramo stvari, tako što rješenje za naše probleme možemo vidjeti u stalnom mijenjanju situacija/odnosa u kojima se nalazimo, umjesto da znatiželjno istražujemo i ispitujemo: Što je to, unutar nas samih, što doprinosi ponovnom stvaranju bolne dinamike nezadovoljavajućih odnosa?

Tendencija traume

Naše emocije su tjelesne, obrađuju se u našim tijelima našim limbičkim sustavom. Zato su djelovanje i emocije tako usko povezani. Budući da doživljavamo svoje emocije unutar tijela, osjećaji su često popraćeni potrebom za djelovanjem. Limbički sustav mozga upravlja našim raspoloženjem, kapacitetom za vezivanjem, libidom, apetitom i ciklusima spavanja. Limbički sustav bilježi i kategorizira sve naše osjetilne informacije kao što su prizori, zvukovi, mirisi, ukusi itd, te ih dvostruko kodira s emocijama i gestama ili pokretima koje povezujemo s tim iskustvom.

Budući da uslijed traume, predfrontalni korteks se privremeno zamrze (djelomično ili potpuno se zatvara zbog stresa i straha) i ne radi svoj posao razumijevanja i procesiranja 'iskustva' (čitaj: emocije i osjetilne impresije) na svjesnu razinu i njihovo shvaćanje, zastrašujuća ili traumatska iskustva se ne obrađuju i ne memoriraju na isti način kao i obično iskustvo. Zbog zaleđenosti, ne postoji kapacitet za razmišljanje, analitičku obradu iskustva niti povezivanje/dovođenje u kontekst.

Umjesto toga, oni su potisnuti, 'zaboravljeni' ili izdvojeni iz svijesti. Kao rezultat toga, osobe s ovom problematikom možda nemaju jasnu sliku o tome što ih muči, nemaju jasna sjećanja ili su fragmentirana, ne znaju jasno osjetiti osjećaje, senzacije, niti ih pretočiti u riječi, verbalizirati. Kamo onda idu svi naši osjećaji ako nam 'razmišljajući' mozak ne pomogne da ih razumijemo? Što se događa sa slikama, zvukovima, mirisima, okusima, senzacijama oko nas? Jesu li nestali? Jesmo li ih izmislili?

Bez pomoći prefrontalnog korteksa, sve te emocionalne i senzorne informacije bilježi limbički mozak/tijelo, ali ostaju neobrađene i nesvjesne bez tjelesnog pokretanja. Budući da prefrontalni korteks nije radio svoj posao dovođenja informacija na svjesnu razinu, te emocije i osjetilni utisci su pohranjeni u nama, ali ostaju izvan dosega našeg svjesnog uma,te se kognitivno, kroz razgovor stoga nit ne mogu liječiti.

Trauma, može disregulirati i limbički sustav. Disregulacija u našem limbičkom sustavu dovodi do smanjene sposobnosti reguliranja naših emocija. Uglavnom se može manifestirati kao depresija, anksioznost, tjeskoba, nemir, poremećaji raspoloženja, česta napetost/nemogućnost opuštanja i probleme sa spavanjem. Može pridonijeti nemogućnosti reguliranja i uravnoteženja naših emocija, apetita, intimnosti i seksualnog nagona (libido). Kada naš limbički sustav, koji je odgovoran za uravnoteženje naših raspoloženja, postane nereguliran, možemo izgubiti dio svoje sposobnosti da ostanemo uravnoteženi ili da se samoreguliramo.

U našoj emocionalnoj zamrznutosti, stvaramo relacijsku dinamiku koja nam je uzrokovala bol, stalno je ponavljajući, 'zaglavljujemo' se na istom emocionalnom mjestu. U odraslom životu, imamo tendenciju ponavljanja dinamike, koja nam je izvorno i uzrokovala bol i ostavljajući nas bespomoćnima, bijesnima ili otupljenima, odvojenima. Budući da se naši osjećaji mogu smrznuti ili odvojiti od svijesti, oni nam ne mogu ukazati što pokreće naše ponašanje, tj. ne možemo osjetiti naš put, prema razumijevanju onoga što radimo. Drugim riječima, naše ponavljajuće ponašanje može biti u velikoj mjeri nesvjesno. Disfunkcionalna dinamika koju ponavljamo i ponavljamo i ponavljamo šalje alarm, putokaz o tome gdje leži zaleđena naša neriješena bol, a ta bol kroz ponavljajuće obrasce traži zacjeljivanje istih.

Trauma se ne može 'samo preboljeti'. Stvarna promjena se mora dogoditi u nama. Trebamo promijeniti našu vlastitu povijest, tako što ćemo je ponovno preispitati pokretanjem tjelesne memorije, uz sigurno, suosjećajno vodstvo terapeuta. Treba vam netko tko je 'tamo' bio i isplivao, odledio te unutarnje prostore. Potrebno je promijeniti perspektivu, te osjetiti novo, pozitivno iskustvo.

Živčani sustav i alarmni sustav mozga tada će moći vidjeti da je traumatski događaj završen, a mi ćemo prepoznati da smo sigurni i da smo preživjeli. Tada shvaćamo da ipak nismo bili uzrok problema, da je naša sramota i krivnja zbog toga što smo bili 'pogubljeno, loše' dijete zapravo neopravdana. Načini na kojima smo se nosili s traumama je jednostavno bio pokušaj nezrelog, ranjenog djeteta da shvati zastrašujuću situaciju tako što smo preuzeli previše krivice i srama na sebe, jer dijete nikada ne prestaje voljeti svoje roditelje, prestaje voljeti sebe.

S vremenom, nakon regulacije vlastite traume, možemo također vidjeti, da su i naši roditelji, naposljetku bili nesavršeni ljudi, ali ne nužno i loši. Pod pritiskom vlastitih stresnih, nerazriješenih trauma, bili su nezreli a time ujedno i povrjeđujući u odnosu prema nama.

Ne možemo promijeniti ono što je bilo, ali svakako možemo promijeniti ono što jest danas, jer tijelo pamti ono što um zaboravi.

Potrebni su nam hrabrost i odvažnost (skriveni u temelju ranjivosti) za koračanje da bismo naučili i otpustili nešto iz svoje prošlosti, jer tako prestajemo lutati po njoj, te počinjemo istinski živjeti. Oslobodivši svoj um i tijelo iz traumatske prošlosti i vraćamo sebi svoj život, te s vremenom, gledamo na istu situaciju s novim, odraslim očima.