Dugi niz godina skrivala sam dječji dio sebe - i od sebe i od drugih...
 Jonathan Borba/Unsplash
Biti prijateljica samoj sebi

Kako me jedna slomljena košćica natjerala na susret koji sam izbjegavala, a u potpunosti mi je promijenio život na bolje

Mislim da mi se prvi put u životu dogodilo da nisam bila nezadovoljna u društvu same sebe. Baš naprotiv, bilo je kao da sam s nekom super prijateljicom koju dugo nisam vidjela i sad sam ju nenadano susrela i, eto, odlučile smo provesti neko vrijeme skupa i baš se dobro provele.

Piše: Petra Mehmedović • edukantica Gestalt psihoterapije pri IGW institutu


Nekako sam letargična danas. Malo izgubljena, malo zbunjena. Sjećam se, bila sam početkom godine na bolovanju mjesec dana jer sam slomila neku kost u stopalu. Očekivano, nakon što sam skinula gips, vratila sam se na posao. Posao koji volim. Među kolege koje volim. A opet… teško mi je bilo. Uljuljkala sam se u taj, nazovimo ga - bolesnički život bez previše obaveza, bez rasporeda i pogledavanja na sat. Jutrima, nakon što bih spremila djecu za vrtić, pila bih kavu u miru i tišini, gledala filmove, čitala i pisala. Bila sam puna ideja i nekih svježih misli. Uživala sam u tom silnom vremenu za sebe koje sam neočekivano dobila na poklon.


I susrela sam u tih mjesec dana jednu novu sebe. Za koju nisam ni znala da postoji. Neku koja je tu veliku količinu slobodnog vremena znala kvalitetno ispuniti. Koja je znala što će sa sobom čak i kad nema brdo obaveza i prenatrpan raspored. Koja je svaku situaciju vidjela kao prepunu mogućnosti.

Mislim da mi se prvi put u životu dogodilo da nisam bila nezadovoljna u društvu same sebe.

Nije mi bilo dosadno i nisam morala bjesomučno tražiti nekoga da mi prikrati vrijeme.

Baš naprotiv, bilo je kao da sam s nekom super prijateljicom koju dugo nisam vidjela i sad sam ju nenadano susrela i, eto, odlučile smo provesti neko vrijeme skupa i baš se dobro provele.


Mekša prema sebi

Puno razmišljam o tome koliko se moj odnos prema samoj sebi promijenio kroz te silne radionice i individualnu terapiju koju prolazim. Kako sam postala mekša prema sebi. Gledajući druge ljude, primjećujem koliko ih često čujem kako sami sebe psuju i vrijeđaju kad nešto pogriješe. Uvrede koje si izreknu možda su i najgore koje će ikada čuti.

Ja sam definitivno sama sebe znala izvrijeđati i iskritizirati kao nitko drugi. Bože, što sam si sve u mislima znala izgovoriti - sad me takva tuga uhvati kad mislim o tome. No, takvo ponašanje dio je moje prošlosti. Više to ne radim. I kada napravim najgoru glupost (a radim ih i dalje), uvijek imam neko razumijevanje i ljubav za sebe. I puno više nježnosti nego ikad prije. Jer sad jasno vidim sebe kojoj to govorim - vidim onaj posramljeni, najranjiviji dječji dio sebe. Dio kojem treba najviše ljubavi. A ne uvrede i konstantno kritiziranje.

Sjećam se jedne Knjazove emisije kad se vozio s dvije bakice u nekom malom čamčiću. Bile su to one originalne dalmatinske bake - u crnoj haljini, pregači i marami. I, iako stare, fantastično su veslale. Pitao ih je Knjaz: "Je li istina da u svakoj baki čuči mala curica koja se pita što se to dogodilo?" To ih je pitanje jako raznježilo i rekle su da se upravo tako osjećaju.


Osjećate li i vi to dijete koje živi u vama?

Ja sam kroz dugi, dugi niz godina taj svoj dječji dio dobro skrivala od sebe i drugih. A onda sam postala majka. I odjednom, gledajući svoje male curice i njihove oči pune vjere i nade i snova, bilo je nemoguće ignorirati činjenicu da se i u meni krije jedna takva curica. Moje kćeri su je dozivale. I ona im je odgovarala. Uvijek je bila tu negdje. Stisnuta u nekom kutku mog srca. Strpljivo čekajući da ju pozovem, da ju primijetim.

Pa što ćemo s tom malom curicom? (Ili malim dečkom?) Nemate pojma, jel'da? Nisam ni ja znala. Za početak, primijetite ju. Prihvatite da je u vama. Upoznajte ju. Slušajte. Pitajte ju što joj treba. Reći će vam. Možda ne odmah, možda je navikla na uvrede i psovke od vas pa će joj trebati vremena da stekne povjerenje.

Možda na prvu nećete razumjeti njen dječji jezik. Naučite ga. Pružite ruku tom iskrenom, iskonskom dijelu sebe. Sve vaše nade i želje nalaze se tamo. Tuga i radost. Mašta i sram. Ljutnja. Ljubav. Sve je tamo.

Istina je da je to mjesto gdje smo najranjiviji. Kad nas tamo ozlijede, to najviše boli. Zato je tako primamljiva ideja da taj dječji dio jednostavno kirurški odstranimo. A ako već to nije moguće, barem da ga onda dobro zazidamo nekim zidinama koje je nemoguće prijeći ili porušiti. Da nitko do tamo ne dođe i ne povrijedi nas. Da nam nitko ništa ne može.


Sve će biti drugačije

Ali naravno, tu je "catch"! Taj najranjiviji dio ujedno je i dio našeg najvećeg potencijala. Dio gdje je naša bit. Sve nadahnuće, polet i magija. Pokušajte živjeti iz tog dijela. Raditi iz tog dijela. Prilaziti drugima iz tog dijela. I odjednom će sve biti drukčije.

I ne, nije lako do toga doći. Potrebni su mjeseci, možda i godine. Ali isplati se, obećajem! I ako vam treba ruka podrške na tom putu, rado bih vam pružila svoju.


Ukoliko prolazite kroz teško životno razdoblje ili tražite neki svoj smisao i trebate podršku u tome, Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite..

IZVOR: Izvrnuto Potisnuto

Linker
06. studeni 2024 00:45