Sastale smo se u novootvorenom coffee shopu koji je nudio nemali broj vrsta kave iz cijelog svijeta i još dok smo neodlučno proučavale prepunu policu ispred nas, osjetila sam kako se opuštam. U njenoj blizini to je neobično lako postići jer čak i naizgled najkaotičniji momenti nisu u stanju s njenog lica izbrisati izraz spokoja. Ta crta njenog karaktera me neobično privlači i intrigira. Ne poznajemo se dugo, ali opet dovoljno da me zaprepasti činjenica da je još nisam vidjela u ljutitom, nervoznom stanju i da mi pokraj nje uvijek nekako dođu do izražaja moje lagane povremene, ali opet bespotrebne emotivne oluje.
Nosila je u slingu svoju petomjesečnu bebu koja je spokojno spavala okružena zvukovima majčinog glasa, opuštajuće glazbe i tihih razgovora koji su dopirali sa susjednih stolova. Pogađate, njena je beba zen baš poput nje. Ima nešto u tome kad posjedujete unutarnji mir, širi se poput zaraze na sve koji se nađu u vašoj blizini.
Pogodak pravo u sridu
Volim naše razgovore. Ne ostavljaju me praznom, ne odišu dosadom. Neki dan sam s oduševljenjem shvatila da u njima nikad nismo pronašle mjesta za komentiranje tuđih života. Naši se interesi preklapaju i služe kao nepresušan izvor tema za razgovor koji ne ostavljaju puno prostora za išta drugo.
Pričala sam joj o jednom svojem projektu koji sam započela bez pretjeranog razmišljanja o tome treba li mi zapravo ili ne i kako sam se trenutno našla u situaciji u kojoj mrzim i samu pomisao da se bavim istim. Dosadio mi je. Ispostavilo se da mi nije ni upola zanimljiv kako sam mislila da će biti. Ali i dalje radim na njemu. Površno i na silu. Oduzima mi dosta energije i vremena i počinjem shvaćati kako ću neke stvari morati otpustiti ako planiram zadržati zdrav razum i izgubiti taj osjećaj neprestane utrke s vremenom kojeg nikad nemam dovoljno za sve ono što sam zacrtala u svojoj glavi. I mrzim to. To što moram nešto otpustiti zbog čega mi se čini da odustajem jer u svojem karakteru nemam dovoljno discipline ni upornosti.
Započeti nešto pa nakon tko zna koliko utrošenog vremena/energije/novca, odustati samo zato što smo shvatili da to nije to? Da nas ne ispunjava/interesira onoliko koliko smo mislili da hoće?
“Otkriti što ne želiš je jednako dobro kao i otkriti što je ono što zaista želiš,” govori mi pogleda prepunog razumijevanja.
“Da,” odgovaram, “ali ne bih li trebala…”
“Ah, trebala,” prekida me. “Uvijek sam oprezna s rečenicama koje počinju sa trebala bih. Znaš li čije točno kriterije pokušavaš ispuniti kad misliš da bi nešto trebala?”
Uh, pogodak pravo u sridu.
Moje osobne želje
Zašto mislim da bih nešto trebala? Ovo mi je pitanje odzvanjalo u glavi ostatak dana i sve što mi se nudilo kao odgovor bilo je smiješno. Niti malo vrijedno moje tvrdoglave upornosti koja ne služi ničemu osim što me čini nemirnom.
Trebala bih jer se to očekuje od mene. Trebala bih jer bi bio red. Jer ako nešto započneš moraš to i završiti. Jer je neodgovorno/neozbiljno odustati od nečega na pola puta. Trebala bih jer si ne želim priznati da sam se preračunala, da sam pogriješila. Trebala bih jer iz nekog razloga vjerujem da su uloženi trud i vrijeme i sve postignuto i naučeno u međuvremenu, uzaludni ako ono što sam započela ne privedem svome kraju. Što ne može biti veća laž nego što je. Zaboravljam da apsolutno ništa nije uzaludno što nas je na ovaj ili onaj način dovelo do novih spoznaja. I da je potpuno nevažno kako taj proces spoznavanja drugima izgleda, kakva su njihova mišljenja o istome i kako bi oni postupili da su na našem mjestu.
Na kraju, koga zapravo briga za sva ova moja trebanja? Mene ne. Meni je drago pri samoj pomisli riješiti se nečega što me više ne ispunjava. Veselim se vremenu koje će se osloboditi i omogućiti mi da se posvetim onome za čim čeznem.
Moje “trebala bih” očigledno je tu da pokuša udovoljiti nekim očekivanim normama koje malo veze imaju s mojim osobnim željama.
Mi ljudi volimo pažljivo graditi svoje vanjske slike. Volimo ih uljepšavati, poboljšavati, korigirati. Za sebe, da. Ali i za druge. Više nego je itko od nas spreman priznati. Pogotovo u ovo današnje vrijeme lažne autentičnosti kad je ono nije me briga što drugi misle najveća ikada izgovorena laž. Osvrnete li se oko sebe, naći ćete more primjera:
Nije me briga, ali ću porediti i oprati suđe prije nego gosti dođu jer ne želim da misle kako nisam u stanju stizati sve i na vrijeme. Nije me briga, ali ću nanijeti make up iako idem samo do dućana jer ne želim izgledati zapušteno i neuredno. Nije me briga, ali ću svejedno prešutjeti nepopularno mišljenje jer ne želim da me drugi osuđuju. Nije me briga, ali ću završiti započeto iako me uopće ne veseli. Jer je red. Jer ne uradim li tako ispast ću neozbiljna i neodgovorna.
Daleko od toga da ima išta loše u makeup-u do dućana, urednoj kući kad gosti dolaze, šutnji umjesto podizanja glasa kad je riječ o škakljivim pitanjima, završavanju započetog iako nam se baš i ne da.
Ono što je bitno je zašto i zbog koga to radimo. Što je to što nas motivira da odrađujemo svoja trebanja?
Konformizam nam je u prirodi, svi volimo i želimo pripadati negdje, i da bi to postigli, spremni smo prilagođavati se iznova i iznova dok ne postignemo svoj cilj. I to je u redu. Do neke mjere.
Istinsko zadovoljstvo se postiže autentičnošću, odemo li u svome prilagođavanju predaleko, teško da ćemo ga ikada imati.
Ovu činjenicu često smetnemo s uma i nesvjesno ustrajemo na stvarima koje nam samo oduzimaju dragocjeno vrijeme i stvaraju nervozu. Premalo se preispitujemo, premalo tražimo prave razloge svojih trebanja. Premalo se okružujemo ljudima koji su dovoljno hrabri i dovoljno svoji da nam na to ukažu.
Neobvezna kava i druženje s dragom i zanimljivom osobom donijeli su mi spoznaju:
Jedino “trebala bih” koje bi trebalo postojati je ono iza kojeg slijedi; jer to želim. Volim. Jer me ispunjava, čini sretnom i boljom osobom. Sva ostala su suvišna i štetna. Nije to sada neka novost, složit ćete se da na svjesnoj razini većina nas tako i misli. Da, na svjesnoj. Kad bi pokušali većinu svog vremena i živjeti na istoj razini, svijet bi bio puno ugodnije mjesto za život.
Nek je što više ovakvih kava u ovoj novoj godini. Ma uvijek… :)
IZVOR: https://brankicastanic.com/
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....