Sve mu je išlo po planu. Alan Žepec (53) već je od ranih mladenačkih dana ušao u svijet poduzetništva u kojem je s vremenom izrastao u uspješnog i cijenjenog vlasnika građevinske tvrtke. Uz to, oženio se u 24. godini i dobio dva sina. Pomislili biste, život kao iz bajke, no daleko od toga jer Alan je cijelo to vrijeme, kaže, živio na autopilotu, ne znajući da može drugačije. Pokušavao je biti dobar otac, suprug, vlasnik tvrtke, prijatelj, ali jedan dio uporno je zanemarivao - brigu o vlastitom tijelu.
- Iznutra sam živio pritisak, strah, ljutnju, frustracije, ma cijeli spektar negativnih emocija koje su me tek kasnije u životu pokrenule na promjenu - počinje naš razgovor Alan, danas uspješan coach, trener i konzultant.
Prvi simptomi i ignoriranje
Već je s 24 godine počeo osjećati bolove u želucu, a nedugo nakon toga mu je dijagnosticiran i čir. Za to nije mario, a još manje se, kaže, propitkivao što mu zapravo ova dijagnoza govori - kakvo je njegovo emotivno stanje, bi li morao promijeniti životne prioritete i odnose, a više od svega, ponajmanje se pitao treba li se ozbiljno pobrinuti za svoje zdravlje. Baš suprotno, u tim je godinama nabijenim mladenačkim entuzijazmom Alan probleme rješavao na njemu logičan način - tabletama protiv želučanih tegoba iako je, priča nam, karcinom želuca u njegovoj obitelji bio prisutan, a posebno u muškoj liniji.
- Jednostavno sam u tim trenucima potiskivao svoje emocije. Nisam se imao vremena baviti njima, nisam znao kako ih kanalizirati, a još manje izgovoriti ih. S druge strane, silno sam se trudio ispuniti sve uloge u kojima sam se našao dok su se moje potisnute emocije odrazile kroz tijelo - kaže Alan.
Osim nimalo ugodnih bolova u želucu, potisnute su mu emocije i dalje slale snažne signale da vodi pogrešan način života. Ovaj put, u 26. godini, pokazale su to kroz kožu u obliku psorijaze na rukama i laktovima.
- Iako mi je tijelo doslovno govorilo ‘Alane, ovo je za mene postalo neizdrživo, ne mogu više živjeti u toj koži!‘, moj um i pristup suočavanju s problemima su i dalje ostali isti - psorijazu sam rješavao kortikosteroidnim kremama. Malo namažeš, to prođe, pa se opet aktivira, pa opet namažeš i tako u krug. Međutim, pojavio se i osjećaj stida zbog kojeg bih ljeti nosio duge rukave. Doslovno, više mi nije bilo ugodno živjeti u vlastitoj koži i sve sam se manje prihvaćao - govori nam.
Imaš rak pluća - rečenica koja me je napokon prodrmala!
Unatoč svemu, i dalje je vodio tvrtku. Ona je rasla i dobro poslovala. U 29. godini otišao je, kaže, na redovni sistematski pregled niti ne pomišljajući na to da bi to moglo završiti loše. Ništa ga, dodaje, nije boljelo. Ipak, dogodila se potpuna suprotnost, riječi doktorice su ga iz temelja prodrmale. Naime, napravljene snimke ukazivale su na rak pluća i, prema procjeni doktorice, već u poodmakloj fazi.
Razgovor života
Odmah je, prisjeća se Alan, nazvala Polikliniku za plućne bolesti na Jordanovcu.
- Odjednom sam se našao na četvrtom katu intenzivne. To je mjesto iz kojeg se mnogi ljudi više nikada ne vrate. Tek tada, kad sam se osvrnuo po sobi i pogledao stvarnost oko sebe o kojoj prije samo pet minuta doslovno nisam ništa znao, preplavio me osjećaj beznađa. Doživio sam ogroman šok. Odmah su me operirali i nakon toga se dogodio razgovor mog života. Bile su to rečenice otriježnjenja koje mi je uputio doktor Miroslav Samaržija, koje sam morao čuti i koje su snažno doprle do mene. Ponovio mi je da imam čir na želucu, psorijazu te da su nalazi biopsije pokazali da nemam rak pluća, ali imam sarkoidozu na limfnim čvorovima. Rekao je da mi tijelo šalje tolike signale te ako i dalje nastavim živjeti istim tempom, sigurno neću doživjeti 40 - iskreno nam priča o zastrašujućem razgovoru koji se za njega pokazao iznimno ljekovitim.
Promjena životnog stila
Umjesto dobivanja velikih doza kortikosteroida, Alan je u dogovoru s liječnikom na preglede pluća u početku odlazio svakih 15 dana, pa mjesec, tri, šest, a onda jednom godišnje, bolest je držao pod kontrolom, a život na autopilotu za njega je postao prošlost. Umjesto ignoriranja, briga o fizičkom i mentalnom zdravlju sada su za Alana postale izuzetno važne. Uveo je disciplinu u život, odlučio pobrinuti se za svoje emocije te krenuo na psihoterapiju. U krevet je svaku večer odlazio u 23 sata, postao je vegetarijanac, odlazio je na tečajeve meditacije, pohađao školu za osobni i organizacijski razvoj, sklopio nova prijateljstva, završio je MBA na Bledu... Alan je otvorio vrata potpuno novog života. Tvrtka kojoj je i dalje bio vlasnik, priča nam, također je procvjetala i sa 60 zaposlenih narasla na 130, a Alan je 2002. proglašen mladim menadžerom godine. Ipak, sa svim stečenim spoznajama žudio je za još nečime što tada još nije znao definirati.
Novi smjer i rad s ljudima
- Odlučio sam prodati firmu. Jedne nedjelje 2004. sam onako, kao u američkim filmovima, otišao s kutijom u ured i s njom doslovno zatvorio poglavlje života s građevinom, a otvorio novo koje traje još i danas. Osnovao sam tvrtku, a danas eko sistem s 33 zaposlenih koji se bavi edukacijom kompanija, coachingom menadžera i šire. Spojio sam sve što sam već imao, iskustvo u poduzetništvu i liderstvo s novim znanjem, ljubavi prema osobnom razvoju i radu s ljudima - priča nam Alan.
Život kontinuirano nameće izazove pa se tako prije tri godine ponovno susreo s bolesti, međutim, ovaj put njegov je pristup osluškivanja vlastitog tijela bio svjesniji i promišljeniji. Operirao je koljena, a potom i kralježnicu.
- Nakon tri operacije sjeo sam sam sa sobom i pitao se proživljavam li isto što i prije 20 godina - vodim tvrtku koja je kao i prethodna, narasla i postala sve kompleksnija, držim radionice, a tijelo, sad već 50-godišnje ipak teže prati tempo i šalje signal da nešto promijenim? Bila je ovo ponovno znakovita poruka za mene na koju sam odreagirao. Odlučio sam polako pripremati teren te sam početkom ove godine imenovao direktoricu koja sad operativno vodi LQ - ističe.
Danas teži jednostavnosti, uživa u planinarenju, kampiranju, prirodi, kvalitetnom vremenu s obitelji, no i dalje, iskreno nam kaže, uživa u svojoj firmi u kojoj ga ispunjava uloga vlasnika, coacha te voditelja leadership i coaching akademije.
- Ugrađena nam je sposobnost da sami sebi postavljamo pitanja, radimo samorefleksiju, stoga na temelju vlastitog životnog iskustva, želio bih pozvati sve na budnost. Slušajte signale svoga tijela. Također, nešto što nam je u nekom trenutku predstavljalo tragediju, kasnije se može činiti darom. Dijagnoza karcinoma, iako pogrešna, pa i sarkoidoza su za mene bile dar, poziv na promjenu i to u dobrom smjeru. Život u metaforičkim smislu nije dizajniran tako da plivamo uzvodno. Umijeće življenja je naučiti dobro plivati, prepoznati tok rijeke i prepustiti joj se. Vjerujte, život radi za nas - poručuje za kraj našeg razgovora Alan kojemu se bolest sarkoidoze nakon 13 godina od dijagnoze potpuno povukla
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....