Kao i sve prijateljice, Riječanke Ivana Lohinski Babić i Sanja Čargonja odlaze zajedno na kavu, razgovaraju o obitelji, ljubavi, filmovima, odijevanju..., priskaču jedna drugoj u pomoć kad je to potrebno, zajedno se smiju i plaču, a imaju i temu koja ih povezuje na poseban način - to je borba s rakom dojke. Ivana i Sanja nisu prijateljice iz škole, sportskog kluba ili s posla, nego iz bolničke sobe. Zbližile su se dok su u KBC-u Rijeka čekale operaciju, a i operirane su na isti dan.
- Dijagnozu sam dobila u studenom 2021. godine, imala sam 45 godina. Primijetila sam na lijevoj dojci kuglicu veličine graška, međutim objasnila sam samoj sebi da je to cista ili upala, pa se nisam žurila na pregled. No, počelo me peći i jako boljeti i otišla sam u privatnu kliniku na ultrazvuk, tamo su napravili i punkciju i odmah ustanovili da imam karcinom. Javila sam se u bolnicu i za mjesec dana već sam išla na kemoterapiju. Kriva pretpostavka dovela me do vrlo teške dijagnoze - govori Ivana, koja je danas predsjednica riječke Udruge Nada koja okuplja žene operiranih dojki. S iskustvom koje ima, poziva sve žene da odu na pregled čim primijete nešto sumnjivo.
- Ne odgađajte odlazak liječniku i nemojte tražiti opravdanja, nego se pobrinite za sebe. Na svojoj sam koži osjetila koliko je opasno zanemariti sebe.
DRUGI KARCINOM
Prije operacije prvo je morala na kemoterapiju, jer je tumor bio velik, oko osam centimetara u obujmu. Prošla je 16 kemoterapija u dva ciklusa, zatim i poštednu operaciju, nakon čega su uslijedila 33 zračenja. Intenzivno je liječenje trajalo godinu dana, a Ivana je i dalje pod terapijama. Ustanovljen joj je, naime, i drugi karcinom, i to u limfnim čvorovima u lijevom pazuhu. No, to nije proboj onog prvog, nego posve drugi tip karcinoma, s drugačijim parametrima.
- Nastao je na dijelu gdje karcinom dojke inače metastazira, ali ovdje nije riječ o metastazi. U dojci je bio luminalni A karcinom hormonski ovisan o estrogenu, a u limfnim čvorovima luminalni B hormonski ovisan o progesteronima, znači potpuno različit. Isprva promjene na limfi nisu smatrali malignima, no moja je tadašnja onkologinja rekla da je nemoguće da tako velik karcinom nema metastazu i triput su mi radili punkciju limfe. Zahvaljujući tome na trećoj se punkciji pokazalo da su to maligne promjene, ali drugi tip karcinoma, a to je značilo i različitu vrsta liječenja - objašnjava Ivana. Zračenjem su sanirane i promjene na limfi, a naša je sugovornica i dalje na terapiji za oba tipa karcinoma. Otkrivene su joj i određene promjene na plućnoj maramici i na kostima. Nalazi pokazuju da nisu maligne i da su stacionarne, no potrebno ih je stalno pratiti, pa Ivana ide na kontrole svakih nekoliko mjeseci.
U POČETNOJ FAZI
Sanjina je priča drugačija. U poduzeću u kojem radi organizirali su sistematske preglede, pa se odazvala, istina, zadnji dan. Danas je sretna što se tada uspjela pokrenuti. Na mamografskom pregledu uočili su nešto sumnjivo, pa su je uputili dodatno na ultrazvuk.
- Odmah mi je bilo jasno što se događa, ali trebalo mi je vremena da sve procesiram, jer isprva sam bila u šoku. Kad su ustanovili da imam trostruko negativan karcinom dojke, rijedak oblik koji ne ovisi o hormonima, prijateljica koja je imala istu dijagnozu rekla mi je: "Sanja, samo nemoj ništa čitati o tome". Postupila sam tako, informirala sam se samo o onom osnovnom, tako mi je bilo lakše. Bila sam svježe rastavljena, s troje djece, u podstanarstvu, tu je i posao, jednostavno mi je bilo previše, sve te informacije loše bi djelovale na moju psihu. Ne bježim od problema, nego sam jednostavno takav tip, ne želim se dodatno opterećivati - govori danas 48-godišnja Sanja. Srećom, karcinom je otkriven u početnoj fazi, bio je nešto veći od centimetra. Uklonjen je operacijom, nakon čega je slijedilo 16 kemoterapija i terapija zračenjem, a cijeli je proces trajao nešto manje od godinu dana.
JABUKA ZA RUČAK
Prvi put su se sadašnje prijateljice srele na bolničkom hodniku, kad je Sanja došla dogovoriti pregled kod kirurginje. Kako Ivana kaže, došla je sama, bez podrške, pognute glave, maramicom krišom brišući suze, kao, nažalost, i brojne druge pacijentice tog odjela. Bolje su se povezale u bolničkoj sobi dok su obje čekale zahvat, a bilo je tu i situacija kakve bi u nekim drugim okolnostima vjerojatno bile smiješne.
- Sanja je tada bila na sirovoj prehrani, pa su joj jednom donijeli jabuku za ručak, ne znam kako je to moguće u 21. stoljeću. Dijelile smo onda povrće koje su meni pripremili kao prilog i tako je počelo - sjeća se Ivana, a Sanja dodaje da je Ivana i nju i ostale oboljele žene informirala o tome što im može pomoći da se bolje osjećaju, ali i o pravima koje imaju. Operirane su 23. srpnja 2022. godine, Ivana je bila prije na redu. Još je bila uspavana kad su Sanju stavljali na stol.
PRISILNA SELIDBA
Danas, dvije godine kasnije, njihova borba još traje. Ivana o liječenju puno istražuje, postavlja liječnicima tisuće pitanja, ali ne dobiva odgovore na sve. Koristi svoja prava i odlazi na fizikalnu terapiju i limfne drenaže, postupke kojima se mogu spriječiti tegobe koje bi se mogle pojaviti u budućnosti. I nju i Sanju najviše žalosti što sustav ne daje informacije o pravima, pa netko za njih čuje slučajno, a netko drugi ne čuje uopće.
- Postoji novčana pomoć, no nitko je ne spominje, nitko vas ne uputi. Dva su vještačenja: preko centara za socijalni rad određuje se financijska pomoć, dok se preko Zavoda za mirovinsko osiguranje određuje invalidnost, jer tko je izgubio dio tijela može ostvariti određeni postotak invalidnosti - ukratko objašnjava Ivana. Ukazuje i na ponekad golemo i doista neshvatljivo nerazumijevanje okoline i loš odnos prema osobama koje imaju karcinom - usred kemoterapije i procesa liječenja Sanja je dva puta morala mijenjati podstanarski stan. Vlasnik se nije mogao strpjeti ta dva najteža mjeseca, nego je zaključio da bolesna i s troje djece mora odmah izaći iz stana.
POSLJEDICE TERAPIJE
Sate i sate je Ivana Lohinski Babić provela istražujući što bi joj sve moglo pomoći i olakšati liječenje, pa je inzistirala na ugradnji tzv. porta-cath katetera kojim se olakšava primanje kemoterapije i drugih terapija, kao i vađenje krvi. Kateter se ugrađuje u venu ispod ključne kosti.
- Kemoterapija oslabljuje žile i, laički rečeno, plastificira ih. Pucaju kad igla ulazi u njih, kao plastika na suncu, a vađenje krvi i davanje lijeka postaju vrlo komplicirani i bolni. Port je velika pomoć, ne moraju me svaki put ponovo bosti i žile se ne oštećuju - objasnila je Ivana, koja i dalje ima takav kateter
‘NEDOSTAJE MI AKTIVNOST‘
U ovom periodu i uz sve terapije koje prima Ivana se, kaže, osjeća loše. Bole je sve kosti i jako joj nedostaju fizičke aktivnosti. Prije je planinarila i trenirala ples, a sada je možda na trideset posto prijašnjih aktivnosti.
- Sve kalkuliram obavljati ono što moram bez puno kretanja, ako je usput i ako se sjedi, a da se popnem na brdo - nema šanse. Nedavno sam upisala tango, mirniji je pa ga mogu izdržati, ali ove živahnije plesove više ne. Teško se pomiriti nakon ovog svega s tim da više nisi kakva si bila, da nema povratka na staro i da moraš prihvatiti novu sebe s ograničenjima - iskreno kaže Ivana, koja sada prima hormonsku terapiju u tabletama za oba karcinoma, injekcije za očuvanje jajnika jer psihički nije spremna podnijeti menopauzu koja nastaje s terapijama, a dobiva i intravenoznu terapiju koja čuva kosti od propadanja, jer terapije oštećuju kosti i potiču osteoporozu.
- Na hormonskim terapijama bit ću, rekli su mi, najmanje pet godina, s tendencijom do deset, jer karcinom od kojeg se liječim smatra se visokorizičnim. Kontrole su česte, svakih šest mjeseci i to ispadne kao da ste stalno na nekim pregledima - kaže Ivana, koja je zaposlena kao unapređivač prodaje komercijalist. No, s obzirom na terapije i nuspojave još je na bolovanju.
POZITIVAN POGLED
Sanja se vratila na posao u trgovini, ali onda je slomila gležanj, pa je opet morala na bolovanje. Za oblik karcinoma dojke kakav je kod nje dijagnosticiran nisu joj odredili terapiju, jer je zapravo i nema budući da taj tip karcinoma nije hormonski ovisan i na njega se ne može utjecati hormonskom terapijom, pa njezino stanje samo prate. Bit će što mora biti, hrabro kaže Sanja. U ovoj se fazi osjeća dosta dobro i dobro je raspoložena, a osim problema sa zglobovima osjeća i da se umara brže i više nego inače. Imala je tijekom terapija tegoba sa srcem, zbog stezanja je završila na hitnoj, pa je neko vrijeme primala i terapiju za srce. Redovno odlazi na sve kontrole. Osjeća određena stezanja od grla do pluća, no nisu našli ništa što bi ih moglo uzrokovati, moguće je da je u pitanju posljedica zračenja i kemoterapija, ali to se ne može znati. Na život gleda pozitivno i vedro, problem ne isključuje i nastoji ga realno sagledati.
- Našla sam princip po kojem funkcioniram, osjećam se dobro i ne želim razmišljati negativno, no istina je da danas malo drugačije gledam na vrijeme - puno sam svjesnija nego prije da smo danas tu, a sutra nas više nema. Ne uzimam sve zdravo za gotovo; kada treba nešto riješiti, rješavam to odmah; ono što mislim, to i iskreno kažem, bez obzira na to što drugi mislili. Tako bismo zapravo trebali uvijek postupati - kaže Sanja.
I TUGA I RADOST
Danas su ona i Ivana jedna drugoj životna podrška, razvile su bliskost i međusobno povjerenje, posuđuju si ponekad stvari, pomažu kod nekih obaveza, brinu se treba li onoj drugoj nešto donijeti ili kupiti, a jedno su vrijeme išle zajedno i na preglede, tako su ih lakše podnosile. Kao i druga prijateljstva, i njihovo je opterećeno svakodnevnim obvezama, ali čuju se telefonom i razmjenjuju poruke, nađu se na kavi. I dalje dijele i tugu i radost.
- Nemam ružičaste naočale, no nisam ni pesimistična. Ne mislim da ću sutra otići, ali ovakva dijagnoza te osvijesti i shvatiš prolaznost. Od dijagnoze živim iz dana u dan, imam planove, ali ciljevi su mi bliži, ništa ne odgađam i sve što mogu sada, napravim sada - govori Ivana Lohinski Babić o tome kako danas živi i razmišlja.
- Sada imam realističan pogled na svijet i novo stanje uma: prihvaćam sve situacije u životu kao moguće i jednostavno ih odrađujem na najbolji mogući način. Cilj mi je da budem zadovoljna svakim segmentom života i da mogu izvući najbolje iz njega. Pa ako je to i ova bolest, izvući ću najbolje iz nje. Ako je došla s nekim razlogom, da se resetiram, neka je došla, promijenila sam postavke i više ne stavljam sebe na zadnje mjesto, nego imam nove životne prioritete.
KAKO POMAŽE UDRUGA NADA
U Udrugu Nada Ivana Lohinski Babić prvi je put došla kupiti karte i podržati humanitarni koncert. Članice su je lijepo primile, a prethodna predsjednica Miranda Zakarija pozvala ju je na njihove programe i vježbe.
- Vježbe sam probala, ali bile su mi jako naporne. Najviše su mi se svidjeli razgovori s onkolozima koje je Udruga organizirala. Kad je Mirandi istekao mandat, predložila je mene, prihvatila sam. Udruga postoji već 28 godina, i prije i sada na programu su razne vrste vježbanja, limfna drenaža, psihoterapija, psihološka podrška oboljelima i obitelji, radionice, a spremamo se i za veći zalogaj - organizaciju simpozija onkoloških udruga u idućoj godini. Organiziramo i predavanja po manjim mjestima i na otocima kako bismo potaknule žene da se odazivaju na pozive na preglede unutar nacionalnih preventivnih programa, učimo ih samopregledima, dajemo konkretne informacije o bolesti i liječenju - navodi Ivana.
Sanja Čargonja članica je Udruge, ali nije aktivna. Nastoji se, kaže, malo zaštititi od svega, a na tim se susretima uvijek govori o bolesti, što na nju ne djeluje dobro. No, ponekad se priključi kad se ide na izlet, kaže smijući se. Ivana potpuno razumije prijateljicu.
- I meni je nekad dosta razgovora o bolesti, nuspojavama i metastazama. S druge strane, ako pomognem samo jednoj ženi, puno sam učinila, ako joj objasnim kakva prava ima i kako ih ostvariti, što je čeka tijekom liječenja itd., jer znam kako je meni bilo teško nemati nikoga uz sebe i za sve se snalaziti sama - kaže Ivana. Dodaje kako dosta žena dolazi u Udrugu dok se liječe, ali kad se vrate na posao, prestanu dolaziti i opet nisu same sebi na prvom mjestu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....