Za odgoj hiperaktivnog djeteta treba puno energije i strpljenja, no uvijek imajte na umu da nije dijete krivo zato što ima taj poremećaj!
 Foto: iStock
Poremećaj

Hiperaktivno dijete: kako ga prepoznati i kako mu pomoći

Neprestano je u pokretu, malo spava, školski rezultati, najblaže rečeno, ne prate inteligenciju... Možda je vaše predškolsko dijete hiperaktivno? Pomozite mu sada, jer bi ga u pubertetu mogla dočekati sklonost ovisnostima i depresiji.

Hiperaktivnost se pojavljuje u ranom djetinjstvu, ali većinom se ne dijagnosticira do polaska u školu. Kad se od djeteta traži da veći dio vremena bude mirno i pažljivo, njegovo ponašanje izbija na vidjelo. U predškolskoj dobi dijete stalno trči, skače, penje se. Stječe se dojam da je hrabro i da se ničega ne boji. Puno i brzo govori, postavlja pitanja, a ne čeka odgovore. Ne sluša što mu roditelji govore, već sve radi po svome. Ima više energije od vršnjaka.

I njima je teško

U školskoj dobi najviše su izražene teškoće u učenju i ponašanju. Sva su djeca ponekad nemirna i nepažljiva, ali ove su pojave kod hiperaktivne djece puno češće i intenzivnije. Hiperaktivnost nije usmjerena nekom cilju, najčešće je slabo organizirana i nesvrsishodna. Hiperaktivna djeca žele biti dobri đaci i to bi po svojim sposobnostima i mogla biti, ali zbog hiperaktivnosti i manjka pažnje ne stignu usvojiti dovoljno informacija.

Ne nestaje

U pubertetu se pretjerana pokretljivost postupno smiruje, ali poremećaj ne nestaje. Kod hiperaktivne djece povećan je rizik asocijalnog ponašanja, ovisnosti i depresivnosti, a u kasnijem životu postoji rizik slabije prilagođenosti. Hiperaktivnu djecu kritiziraju roditelji, učitelji i vršnjaci. Doživljavaju više neuspjeha nego uspjeha pa njihovo samopoštovanje, dakako, trpi. Polaskom u školu pritisak na dijete se pojačava. Roditelji traže rezultate, nerijetko postavljanjem sve većih zahtjeva. I škola traži da roditelji nešto poduzmu zbog djetetova ponašanja.

A što ako...

Sve to uznemirava roditelje, pa ponekad reagiraju agresivno. Otvoreno pokazuju svoje nezadovoljstvo, uspoređuju dijete s drugom, mirnom i uspješnom djecom i tako pojačavaju djetetovu nesigurnost i osjećaj krivnje. Školskim pravilima hiperaktivno dijete teško može udovoljiti. Neki učitelji ne prepoznaju poremećaj i "ne mogu shvatiti" zašto dijete ne može mirno sjediti pa njegovo ponašanje proglašavaju "bezobraznim" i "neodgovornim".

Foto: iStock
Vaše dijete je posebno i trebat će svu vašu ljubav i podršku jer svijet u kojem živimo često neće dobro reagirati na njegov poremećaj pažnje. Vi mu trebate biti "sigurna luka". Ako vam to ne uspjeva, nije sramota potražiti pomoć.

Važno je razumjeti

Ako se djetetove smetnje prepoznaju kao zdravstveni problem, treba znati da prisutnost hiperaktivnog djeteta u razredu s velikim brojem učenika može narušavati nastavu. Zbog toga se pojačava i agresivnost učitelja. Dijete sve češće kažnjavaju pa se ono sve teže prilagođava školi. Hiperaktivna djeca imaju problema i u druženju s vršnjacima. Zbog svoje impulzivnosti "kvare" igru te im se djeca rugaju, izbjegavaju ih ili otvoreno odbacuju.

Nije dijete krivo

Važno je da roditelji i nastavnici razumiju dijete s hiperaktivnim smetnjama i smetnjama pažnje te da prihvate da je riječ o poremećaju za koji dijete nije krivo te da ga zbog toga ne treba kažnjavati. Terapiju treba usmjeriti na pomoć djetetu, pomoć roditeljima i nastavnicima te drugim osobama koje se brinu o djetetu. Dijete se uključuje u psihoterapiju, a ako je nemir jako izražen, propisuju mu se sredstva za smirenje. Primjenjuju se tehnike prilagođavanja ponašanja, vježbe pažnje i koncentracije te poučavanje koje će biti najprihvatljivije i najdjelotvornije za dijete.

Obiteljska psihoterapija

U radu s roditeljima primjenjuje se psihoterapijski pristup i savjetovanje te po potrebi obiteljska psihoterapija. Cilj je da roditelji postanu svjesni svoga ponašanja i reakcija prema hiperaktivnom djetetu. Oba roditelja trebaju imati usklađene stavove i na ponašanje djeteta reagirati na isti način.

Foto: iStock
Morate znati da rezultate ne možete očekivati preko noći. Također, u terapiju se moraju uključiti oba roditelja, dijete, a za nju trebaju znati i teta u vrtiću, a kasnije i učitelj.


Odnos učitelja prema djetetu vrlo je važan pa škola treba od dječjeg psihijatra dobiti potpune informacije o djetetu s takvim poremećajem. Razumijevanje učitelja i povremeni individualni razgovor puno će pomoći djetetu. Dobar poticaj za njegov daljnji rad bit će zadavanje kraćih zadataka, koje će dijete unatoč svojim smetnjama moći uspješno napraviti. Učitelj treba znati da hiperaktivno dijete neće napredovati onako kako bi on to želio i ne treba ga frustrirati što rezultati ne odgovaraju uloženom trudu. Svi koji sudjeluju u terapijskom procesu trebaju dobro surađivati i znati da do promjene neće doći preko noći.

Linker
03. studeni 2024 05:12