I život na selu ima svojih lošijih strana, ali ni jedna nije toliko strašna kad se uzme u obzir moja i sreća moje obitelji.
Dnevnik cure iz grada

Život je uistinu na selu, unatoč svemu...

Odrasla sam na petom katu nebodera na Trnju u Zagrebu. Sadila nisam nikad ništa, nisam uživo vidjela kravu i najveća veze s prirodom su mi bile šetnje po savskom nasipu. Ipak, odlučila sam s dečkom živjeti dalje od gradskog asfalta.

"Kako će ti dijete ići na klavir?", pitala me mama kad sam joj ponosno objavila da smo tadašnji dečko i ja odlučili jednosobni stan na Knežiji zamijeniti za vikendicu u Vukomeričkim Goricama. Nije da sam tada imala dijete, nisam čak ni planirala trudnoću… "Ići će na izviđače", odgovorila sam uvjerena da pita gluposti.

San o preseljenju

Odluka o preseljenju nije došla preko noći. Nekako smo se u to vrijeme odlučili oženiti. Dečko je Slavonac i cijelo djetinjstvo je živio u kući. Na našem malom gradskom balkonu je sadio bilje i spašavao ranjene golubove te maštao o preseljenju.
Ja sam, s druge strane, odrasla na petom katu nebodera na Trnju. Sadila nisam nikad ništa, nisam uživo vidjela kravu i najveća veze s prirodom su mi bile šetnje po savskom nasipu.
Stan nam je imao tridesetak kvadrata, veći bi si u gradu teško mogli priuštiti...

U potrazi za novim domom

Svako popodne nakon posla koristili smo da vidimo gdje bi mi uopće htjeli živjeti. Zapadni dio nas nije privlačio, istočni je bio preskup za naš budžet, a budući da smo većinom vezani uz zagrebački jug logičan izbor su bile Vukomeričke Gorice.
Prvi plan je bio da kuća bude najviše 10 kilometara od grada, ali su se kriteriji spuštali obrnuto proporcionalno s cijenama nekretnina.

Foto: iStock
Nakon duuugog privikavanja (da, priznajem), ipak ne bih mijenjala svoju kućicu u cvijeću... Lijepo je buditi se uz cvrkut ptica, miris cvijeća i leći u krevet s pogledom na zvijezde.

Na osami kraj šume

U našu kuću i imanje smo se zaljubili čim smo ih vidjeli. Nalazi se na osami kraj šume, a u ulici živi desetak obitelji. Budući da se radi o vikend naselju imamo i tridesetak vikendaša koji dolaze samo u toplim mjesecima i tada uživaju u svojem miru.
Prvo što nas je iznenadilo nakon kupnje je ogroman posao koji nas je čekao da vikendicu pretvorimo u obiteljski dom. Srećom, imali smo pomoć suprugovih stričeva građevinara pa nismo potpuno financijski propali tih prvih mjeseci.

Ako maštate o preseljenju imajte na umu da se u kući novac topi puno brže nego u stanu.

Uveli smo centralno grijanje na drva i to je uistinu najjeftinija opcija. No, tko god to odabere čeka ga puno posla. Također, računajte da u kući baš nikad tijekom zime ne može biti toplo kao u stanu. Mene, kao razmaženo gradsko dijete, to je šokiralo. Doslovno sam izbjegavala hodati po kući da ne moram proći hladnim hodnikom. Tek sam ove godine, nakon sedam godina, rekla mužu da mi je bilo ugodno u kući cijele zime.

A onda se sve zakompliciralo...

U prvoj godini nakon preseljenja nisam se ni stigla priviknuti na sve novosti, a s dolaskom djeteta stvari su se zakomplicirale. Kćer nam se rodila u zimu i prva dva mjeseca nismo imali gdje u šetnju. Napadao je snijeg, a vožnja gore-dolje po našoj ulici nije me nimalo privlačila. Sestra i mama sa svojim poslovima i obavezama u gradu nisu mogle samo skoknuti do nas i to mi je sve bilo prilično frustrirajuće.
Na hitnu s djetetom nikad nismo išli ako bi imala temperaturu ili bi plakala bez vidljivog razloga. Dijelom zato što nismo neki paničari, ali i dijelom što se do hitne od nas treba voziti pola sata pa bih se, čim bi mi panična misao pala na pamet, uvjerila da nije tako strašno.

I lakše i ljepše

Vremenom je ipak sve postalo lakše. I ljepše. Došlo je proljeće. Osjećaj kad si nakon povratka s posla za pet minuta u šumi i uživaš kao da ti je svaki dan vikend je neprocjenjiv. Vlastito povrće i voće također jako vesele. Suprug se počeo baviti uzgojem eko koka pa uvijek imamo vrhunsko meso i jaja.

Uskoro sam upoznala i druge susjede s djecom, ima ih još nekoliko koji su došli iz grada, pa sam napokon imala društvo za šetnju. Mene jako veseli što se svi susjedni znaju i srdačno pozdravljaju i što tijekom ljeta možeš kod svakoga skoknuti u dvorište porazgovarati.

A gdje nema problema?

Problem života daleko od grada je da većini starih prijatelja postane projekt dolazak k tebi, koliko god im se sviđalo u početku.
Večernje izlaske smo prorijedili jer je teško nakon što se jednom vratiš iz grada s posla, opet se vraćati natrag. A i skupo. Naime, benzin je jedna od najvećih stavki, računi su i preko tisuću kuna. Bili su česti trenuci kad bi morali gledati isplativost vikend odlaska u grad pa bi odlučili da je pametnije ostati doma. Zbog svega smo preklani uveli plin i preporodili se jer mi sad ne padne mrak na oči kad kćer dobije pozivnicu za rođendan u subotu ujutro u gradu.

Foto: iStock
Nakon višegodišnjeg iskustva života na selu, sigurno mogu reći kako bih se teško ponovno naviknula na život u gradu.

Sedam godina kasnije

Sad, sedam godina kasnije, prljavština u gradu i odbačeni opušci u dječjim parkovima mi doslovno izazivaju mučninu. U neboderu teško da bih mogla opet živjeti, bar ne rado. Moja kućica u cvijeću me jako veseli. Naučila sam rezati ruže, čak znam i nahraniti koke. No, meni ponekad i dalje fali urbani štih pa imam običaj jednom tjedno s djecom otići u grad i prespavati kod mame. To popodne obiđem prijateljice i popijem kavu sa svima s kojima nisam stigla.
Kako djeca rastu u našem selu, kao i u većini ostalih prigradskim mjesta koja nisu pretjerano dobro organizirana, potrebno je sve više dobre organizacije. Oboje djece nam ide u vrtić u Novi Zagreb jer nam je velikogorički predaleko i u suprotnom smjeru od mog posla.
Seoska škola (još) radi, ali je djece sve manje. Nema produženi boravak pa smo se s polaskom djeteta u školu, kao i većina naših susjeda, nedavno odlučili da će u jesen u školu u Zagreb. U Dubrancu u školi nema ni izvannastavnih aktivnosti tako da je onaj klavir s početka priče uistinu nemoguća misija.

No, djeca su svakako sretnija jer su u prirodi svaki dan. Obožavaju duge šetnje po prirodi i piknike na travi. Ljeti beremo kupine uz put, a svako popodne idemo na kupanje na Kupu koja je udaljena deset kilometara. Naši mališani znaju raspoznati ptičice po pjevu, a navečer gledamo zvijezde s balkona. Taj osjećaj ne neprocjenjiv i mi veliki sve teško tad zaboravljamo.

Nema vode 15 kilometara od Novog Zagreba

Kad smo kupovali kuću rekli su nam da ima svoju odličnu bunarsku vodu i hidrofor. To nismo smatrali nikakvim problemom dok nije došlo ljeto i suša. Vode odjednom nije bilo. U našem selu svi gasimo vodu kad peremo suđe, kupanje ne izgleda baš kao u gradu, a djeca među prvim stvarima nauče vikati "gasi vodu kad ju ne trošiš". Vodovod je nedavno napokon uveden u našu ulicu pa s oduševljenjem očekujem dan kad ću opet stati pod tuš i barem 15 minuta ne izaći ispod njega.

I da, ako ste sumnjali, na kraju samo mogu reći, za mene doista - život je na selu!

Linker
20. studeni 2024 01:12