Potres i stres – može li se nadvladati strah i zašto ljudi reagiraju različito

Potres je u svakom slučaju traumatska situacija; naime, on može biti po život opasan događaj koji istovremeno ugrožava nas i naše najmilije. Bitno je naglasiti da ne moraju svi ljudi potres doživjeti na isti način i stoga će on kod nekih ljudi stvoriti traumu, a kod nekih neće. Negativan utjecaj takvog stresnog događaja na psihičko zdravlje se svakako treba uzeti u obzir.

Što je trauma?

Stanje nadvladanosti naših obrambenih mehanizama često nazivamo šokom, a posljedicu na naše psihičko i fizičko zdravlje traumom.Trauma je iskustvo koje neka osoba ima, a traumatska situacija je događaj koji je to iskustvo prouzročio. Drugim riječima prometna nesreća ili razbojništvo su traumatske situacije koje kod ljudi mogu, ali ne moraju stvoriti iskustvo traume. Da bi neki događaj bio traumatski potrebno je da on ispuni određene kriterije:

1) mora postojati opasnost po život ili opasnost od ozbiljne tjelesne ozljede ili opasnost seksualnog nasilja;

2) događaj se mora iskusiti kroz direktno iskustvo ili se svjedoči događaju ili se dozna da se on dogodio nekom bližnjem. Ovi kriteriji znače da postoji jasna razlika između svakodnevnih stresnih situacija i traumatskih događaja, odnosno da ne možemo doživjeti traumu gledajući televiziju ili čitajući novine.

Svaki traumatski događaj ne mora kod svih ljudi stvoriti traumu; naime, drugi bitan čimbenik oko događaja jest da on mora nadići naše sposobnosti da se nosimo sa situacijom, odnosno on mora nadvladati naše obrambene mehanizme. Svi mi imamo obrambene mehanizme kojima se branimo od stresa, bilo da je to humor ili racionalizacija, potiskivanje pa ventiliranje kroz sport ili umjetnost ili ugađanje sebi kroz kupovinu ili hranu. Ipak, postoje situacije kada naši obrambeni mehanizmi nisu dovoljni; to stanje nadvladanosti naših obrambenih mehanizama često nazivamo šokom, a posljedicu na naše psihičko i fizičko zdravlje traumom. Traumu dakle prati stanje šoka koji uključuje osjećaje bespomoćnosti, izgubljenosti, zbunjenosti i preplavljenosti. Ti se osjećaji mogu javiti odmah nakon traumatske situacije ili sa kratkom odgodom, kada nas (kako bi se kolokvijalno reklo) 'pusti adrenalin'.

Je li potres trauma?

Razlika u tome kako će tko doživjeti potres ovisi o više stvari, a individualne razlike u doživljaju mogu biti znatne te dovesti do traume. Potres je u svakom slučaju traumatska situacija. Razlika u tome kako će tko doživjeti potres ovisi o više stvari: za početak, ovisi o njegovom intenzitetu, jer u različitim dijelovima grada on se različito osjetio. Druga bitna stavka je naše tadašnje stanje, jesmo li u trenutku potresa spavali ili bili budni, jesmo li bili obučeni i spremni za izlazak iz kuće ili smo u pidžami pili kavu. Ako smo u tom trenutku bili u stanju iz kojeg je bilo lakše reagirati, ako smo brže mogli izaći iz kuće ili nešto drugo poduzeti, strah je zasigurno bio manji.
Treće je bitno koliko smo znali o statici kuće ili zgrade u kojoj smo se nalazili; naime, ako smo bili uvjereni da je zgrada čvrsta i sposobna izdržati potrese većih magnituda, naš strah je sigurno bio manji. Četvrto je bitno je naše psihičko stanje u trenutku potresa; ako smo bili zabrinuti i potreseni nekim drugim stvarima (bilo osobnim bilo pandemijom COVID-19), zasigurno smo bili osjetljiviji i manje otporni na taj osjećaj intenzivnog straha. A kao peto, važan je i naš karakter, jer neki ljudi prirođeno imaju naglašeniji osjećaj straha i brige, a neki su više flegmatični. Individualne razlike i u doživljaju potresa zbog svih ovih čimbenika koje smo spomenuli (ali i zbog svih onih koje nismo spomenuli) mogu biti izrazito velike.
Iz tog razloga je bitno da si ne predbacujemo niti ne okrivljavamo sebe zato što smo potres doživjeli na određen način. Doživjeli smo ga na jedini način kako smo i mogli s obzirom na situaciju u kojoj smo se nalazili. Okrivljavanjem ili uspoređivanjem sebe sa drugima nećemo ništa postići, već je puno bolje da prihvatimo sebe i iskustvo koje smo imali.

Posttraumatski stresni poremećaj (skraćeno PTSP) je vrlo kompleksno stanje koje se vezuje uz tri skupine simptoma:

1) simptomi ponovnog proživljavanja u kojima se traumatska situacija ponovno proživljava bilo kroz snove bilo kroz sjećanja koja se sama nameću u toku dana;

2) simptomi izbjegavanja u kojima osoba izbjegava radnje ili mjesta koja povezuje sa traumom (primjerice, izbjegava boraviti u kući u kojoj je doživjela potres ili ima različite radnje predostrožnosti, primjerice spava obučena ili ima pripremljen ruksak pored izlaznih vrata);

3) simptomi prejake aktivacije živčanog sustava – to su najčešće tegobe u obliku nesanice ili razdražljivosti, osjećaja stalne napetosti kao da se osoba nikako ne može opustiti te pojačanog opreza kada primjećuje svako (pa i najmanje) podrhtavanje tla. Tegobe iz kruga PTSP-a se također nekada same spontano povuku, a nekad zahtijevaju stručnu pomoć.

Živčani sustav i trauma

Pitanje stresa i traume je pitanje preživljavanja; naime, centri u našem mozgu koji su zaduženi za naš odgovor na stres i traumu isti su oni centri koji su nas održali na životu dok smo još živjeli u plemenima i bježali od lavova u Africi. Svi mi evolucijski imamo ugrađene centre u mozgu koji percipiraju opasnost, a kojima je jedini zadatak što brže procijeniti je li nešto za nas opasno ili ne. Nakon što netko doživi traumu ti centri postaju pretjerano aktivni, u njima se dogodi nešto slično kratkom spoju i oni počnu vidjeti opasnost tamo gdje je i nema, a tamo gdje je opasnost mala oni ju predoče kao izrazito veliku. Upravo ta pogrešna percepcija opasnosti dovodi do stalnog osjećaja, napetosti, nervoze, nesigurnosti, iščekivanja lošeg ishoda, kao i nemogućnosti da se čovjek opusti i smiri.

Odgovori u polivagalnoj teoriji

Odgovori na stres mogu biti u povećanju društvenosti, u prihvaćanju principa borbe ili bijega, ili pak u smrzavanju, tj. imobilizaciji.
Prema polivagalnoj teoriji Stephena Porgesa postoje tri osnovna načina na koji reagiramo na opasnost i tri grane našeg živčanog sustava preko kojih se taj odgovor događa. Prvi način je da na stres reagiramo tako da postanemo društveni, da osjećaj sigurnosti tražimo kroz bliskost s drugim ljudima i probleme rješavamo kroz razgovor. To je često najbolji način reagiranja na stres i trebali bi težiti da većinu izazova s kojima se susrećemo u životu rješavamo na taj način. Ako ste ikada bili u dizalu koje je nakratko zastalo, sjetit ćete se kako su svi prisutni u isti čas postali jako razgovorljivi. Ta je grana vezana je uz naš živac vagus i njegove prednje jezgre u našem mozgu.
Drugi način je nama najpoznatiji, to je sklonost da na stres reagiramo po principu borbe ili bijega, kada se osjetimo ugroženi postanemo razdražljivi i svadljivi, skloni smo reći ili napraviti nešto zbog čega kasnije požalimo ili imamo osjećaj da tu situaciju ne možemo izdržati, nađemo neki izgovor ili način da iz nje izađemo (bilo da je to velika gužva u tramvaju iz koje izađemo dvije stanice prije jer nam se činilo da nam fali zraka ili je to ispit koji smo odjavili dan prije roka iako smo ga bili dugo pripremali). Ova grana živčanog sustava se naziva simpatički sustav i mi je često kolokvijalno vezujemo uz ‘osjećaj adrenalina’.
Treći način je onaj koji najčešće zaboravljamo, a to je smrzavanje ili imobilizacija. Svi znamo da se divlje životinje mogu praviti mrtve, a zaboravimo da i mi imamu tu sposobnost, u situacijama kada se našim centrima za opasnost učini da je situacija preopasna i da ne postoji mogućnosti ni borbe ni bijega mi ćemo se smrznuti, nećemo znati niti što reći niti što napraviti, činit će se kao da nas nema tu, povući ćemo se i odustati od sebe, od drugih, od nade da neki problem možemo riješiti. Ovaj način odgovora vezan je također za naš živac vagus, ali za njegove stražnje jezgre u našem mozgu koje su evolucijski najstarije i bliže jednostavnijim životinjskim vrstama.
Prema ovoj teoriji kada se dobro osjećamo na većinu izazova i opasnosti ćemo reagirati prvom granom dakle pokušat ćemo kroz razgovor sa drugim ljudima riješiti problem i obnoviti osjećaj sigurnosti. U stanjima kada za sebe kažemo da smo 'pod stresom', na većinu problema i prijetnji ćemo reagirati reakcijom borbe i bijega, bit ćemo skloni posvađati se i nećemo imati strpljenja za druge ili ćemo se ukloniti iz situacije. Treći način odgovora na stres će prevladavati kod ljudi koji su traumatizirani. U tim situacijama ljudi često osjećaju preplavljenost, imaju dojam da se ne mogu nositi sa svim problemima, povlače se i odustaju, osjećaju kao da su zaglavljeni u određenom stanju iz kojeg ne mogu izići van, kao da su im osjećaji zamrznuti pa se ne mogu ni razveseliti ni uživati. Naposljetku, stječu dojam da ih nitko ne razumije te se počinju otuđivati od drugih ljudi.

Može li se nadvladati strah?

Velik dio čovjekovog odgovora na traumu i posljedičnih tegoba vezan je za način funkcioniranja živčanog sustava.
U situacijama teškog stresa i traumatizacije uvijek je najbolje potražiti stručno mišljenje i po potrebi i stručnu pomoć. Ipak, važno je znati da puno toga ljudi mogu učiniti da bi sami sebi pomogli. Kao što smo vidjeli velik dio čovjekovog odgovora na traumu i tegoba koje se javljaju nakon traumatske situacije vezan je za način funkcioniranja njegovog živčanog sustava. Nakon traumatizacije dolazi do kratkog spoja u dijelu živčanog sustava koji odgovara na stres. Ljudi na razne i blage podražaje i izazove počinju reagirati ili sa izrazito jakom reakcijom 'borbe i bijega' ili sa reakcijom 'smrzavanja' – dakle, ono što je prije bilo rezervirano za samo ekstremne situacije sada postaje svakodnevni način reagiranja.
Slično kao što i na mjestu na kojem imate modricu jer ste se nekad ranije udarili svaki dodir koji vas inače nije bolio sada osjećate kao bol. Mogli bi reći da živčani sustav postane 'nadražen'. Jednom kada razumijemo što se u našem živčanom sustavu dogodilo možemo to onda probati i promijeniti, odnosno možemo probati potaknuti prvu granu našeg sustava, onu granu koja reagira socijalizacijom i razgovorom da ponovno postane glavna grana koja odgovara na stres.

Prepoznavati opasnost

Također ono što je bitno je da svi mi učimo prepoznavati opasnost, ako se sjetite kad ste bili djeca niste znali što je opasno, a što ne, vaši roditelji su vas morali naučiti čega se sve morate bojati i u kojoj mjeri – npr. za pećnicu su uvijek vikali “Ne, to je vruće, pec-pec!”, a vama je samo lijepo svijetlila i htjeli ste je dotaknuti. Ponekad nakon traumatizacije moramo sa sobom ponoviti taj proces učenja što je opasno, a što nije, jer kao što kad smo bili djeca nismo imali dovoljno straha, sada ga nakon traume imamo previše. Ta metafora odnosa djeteta i roditelja jako puno pomaže; možemo svoj strah zamisliti kao jedno dijete kojeg je potrebno naučiti što je opasno, a što nije, a mi smo roditelj koji mu to trebaju objasniti. Nekad je potrebno jako puno strpljenja i jednostavnog jezika da bi dijete nešto shvatilo, često je tako i sa našim strahom nakon traume, ali ako smo uporni i dosljedni i imamo strpljenja sa tim svojim 'djetetom-strahom' dobit ćemo rezultate, primijetit ćemo da se počinjemo osjećati bolje
Ova tehnika doista znači da razgovaramo sami sa sobom, samo to radimo u svoj glavi, a ne na glas. Neki ljudi misle da je razgovarati sa samim sobom u svojoj glavi znak ludosti, no to je zapravo potpuno normalno ponašanje, svi ljudi to rade, dapače to je jedan dobar način da sa sobom raščistimo stvari koje nas muče. Ljudi većinom u takvim situacijama zamišljaju da razgovaraju sa nekim prijateljem ili roditeljem. Dakle, bitno je da imamo strpljenja za naše 'dijete-strah' i da ga svaki put kad se ono uplaši saslušamo i onda mu sa puno razumijevanja objasnimo da nije potrebno da se boji i da se može opustiti. To je kao da pokušavamo pripitomiti malu divlju životinju; u početku ona nam neće vjerovati, no ako smo ustrajni i dosljedni, polako će nam se početi približavati.

Preživjeti i učiti

Umjesto zaključka vrijedi poslušati riječi Dr. Davida Bercelija koji je svoj život posvetio radu sa traumatiziranim osobama diljem svijeta. On je kada su ga pitali da li se ljudi mogu oporaviti od traume rekao: "Ljudsko biće je evoluiralo tako da može iskusiti, izdržati, preživjeti i učiti iz različitih traumatskih situacija. Kada ne bi bilo tako ljudska vrsta bi odavno izumrla."

Izvor: Pliva zdravlje (Marin Kovačević Hora, dr. med., specijalist psihijatar)