Jasna: „Ja uopće ne kužim kako ti to misliš da to kaj su moji baka i deda bili gladni utječe na mene? Kakve to veze ima sa mnom? Ja nisam gladna nikad, zapravo jedem i kad treba i kad ne treba. Ne da nisam gladna, nego sam presita. Kaj se naravno na meni i vidi.“
Ana: „Upravo ti to govorim. Jedeš stalno i uvijek imaš višak kila. Duboko u tebi je usađen strah od gladi koji se prenosio s koljena na koljeno. To nije bezazleno. Mi nasljeđujemo strahove prijašnjih generacija.“
Jasna: „Daj molim te, kaj mi hoćeš reći da nemam djece s punih četrdeset jer je moja mama izgubila dijete na porodu prije nego je mene rodila. To su čiste gluposti Ana. Ne želim dijete jer se bojim poroda i mislim da nisam dorasla biti majka.“
Ana: „Jesi se ikad zapitala zašto se u 21. stoljeću bojiš poroda i zašto misliš da ne možeš biti dobra majka? Jesi li malo dublje ušla u to?“
Jasna: „Nisam ušla u to jer se kod nas o tome ne razgovara. To smo zabilježili kao činjenicu i o tome se ne govori. Ne želimo uzrujavati mamu niti četrdeset dvije godine nakon tog događaja.“
Tabu tema
Jasna i Ana su najbolje prijateljice i često vode ovakve razgovore. Ana ide na terapiju i otvara obiteljske teme i sukobe kako bi ih bolje razumjela, a Jasna misli da joj je najbolja terapija razgovor s Anom.
Transgeneracijska trauma je ionako tabu tema, a mnogi je smatraju izgovorom za ne preuzimanje vlastite odgovornosti. Kad nisu „krivi“ mama i tata, onda su baka i djed. Odgovornost je uvijek na nama i sami kreiramo vlastite živote, spremni su reći.
Naravno da jedna teza ne isključuje drugu. Sami odgovaramo za dinamiku vlastitog života, ali ponekad naiđemo na zatvorena vrata, na obrasce ponašanja koje sami sebi ne možemo objasniti, na sabotaže koje sebi priuštimo, a da to ne možemo objasniti. Tada je vrijeme za posegnuti u bližu obiteljsku prošlost i vidjeti što se to šutnjom, ali jasnom emocijom prenijelo na nas, da toga nismo niti svjesni.
Transgeneracijska trauma je ona koja se dogodila u obitelji, a nikada nije verbalizirana i emocionalno prerađena. Ona ostaje kao obiteljski biljeg bilo u obliku srama, krivnje, bola, bijesa, osjećaja nepravde. To su emocije predane u naslijeđe mlađih naraštaja bez da su oni sami izravno osjetili traumu.
Sekundarna trauma tako pogađa dijelove obitelji, ljudi u sebi nose neke osjećaje i uvjerenja koja si ne mogu nikako objasniti.
Traume mogu biti razne, od gubitka djece, prerane smrti roditelja, ratova, prirodnih katastrofa, egzistencijalnih strahova. Naša uvjerenja o svijetu i ljudima se formiraju u najranijoj dobi i ono što nas okužuje u obitelji preuzimamo kao modele vjerovanja. Duboko u sebi nosimo sve te obiteljske emocije i one nas ponekad u životu mogu preplaviti a da za to ne postoji racionalan, vanjski uzrok.
Nasljeđe
Kada su traumatični događaji toliko teški da ih ne možemo podnijeti osoba može otići u disocijaciju, zamrzavanje traume koja se onda prenosi u nesvjesno i bez da se o traumi razgovara ona postaje dio obiteljske dinamike i nasljeđa.
Trauma se može prenositi i na društvo u cjelini. Balkan je područje velikih razmirica, ratova, vjerske netolerancije i odrastati u takvom okruženju sigurno nije jednako kao roditi se u Švicarskoj ili Finskoj. Na sve nas u dijelu su usađene traume prijašnjih generacija, nerazumijevanja, isključivosti.
Često čujemo kako su ljudi iz kršnih krajeva puno ambiciozniji ili čak beskrupulozniji od onih čije su generacije godinama odrastale po gradovima. Nedostatak hrane, strah od egzistencije, neobrazovanost, borba za goli opstanak usađeni su duboko u te ljude i za njih je život uglavnom borba.
Transgeneracijska trauma tako od najranije dobi utječe na razvoj naše ličnosti i karaktera i to nikad ne treba zanemariti.
Ponekad razvijamo razne strahove i fobije bez očitog razloga, ne znajući da njihov uzrok možda upravo leži u iskustvima naših ne tako dalekih predaka. U takvim slučajevima i te kako pomaže ulazak u obiteljsko stablo i obiteljske neprerađene traume, kao mjesto razumijevanja sadašnjih vlastitih osjećaja i nelagoda.
Važno je zato uz stručnu pomoć ući u mjesto straha i uz razumijevanje razriješiti dugogodišnje prešućivanje i skrivanje traume, te tako prošiti vlastiti kapacitet i slabost pretvoriti u snagu. Tako transformiramo traumu u vlastitu snagu.
Obiteljska dinamika naših predaka, njihovi strahovi, borbe i bol dio su i naše osobnosti i emocija. Ništa u tome nije niti loše, niti krivo i kroz razumijevanje i raspetljavanje takvih osjećaja vrlo lako od žrtve možemo uistinu postati svjesni kreatori vlastitih života. Uđite u svoje strahove i preuzete obrasce, to je najbrži put do promjene i sretnijih trenutaka.
Jasna s početka priče to redovito radi sa svojom prijateljicom. Čak i kada se na prvu ne slaže s njom pronalazi u tim razgovorima puno smisla. Ana joj pomaže da se susretne sa sobom na njoj prihvatljiv način. Za početak i to je jako puno.
Sretno Vam istraživanje sebe i obiteljskog nasljeđa.
d
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....