Roman Vere Čudine, u izdanju londonske izdavačke kuće Austin Macauley, našao se među bestsellerima
 FOTOGRAFIJE: BORIS KOVACEV/CROPIX
Vera Čudina:

Uspjeh moje knjige na svjetskom tržištu za mene je inspiracija da nastavim riječima buditi ljude

Smatram da je riječ najmoćnije oružje svakog vremena, a pogotovo današnjeg kada interpretacija kao da ide unatrag, a trebala bi ići unaprijed, umjesto da se razvijamo pokušavajući podići razinu naše svijesti mi je umrtvljujemo ponavljanjem već prokušanog i to činimo prepričavanjem do iznemoglosti

„Kad sam dobila obavijest da je moja knjiga 'The Winter Made of Glass' našla svoje mjesto na svjetskom tržištu i postala bestseller, osjećaj koji je prošao kroz mene bio je prava inspiracija da nastavim dalje riječima buditi ljude”. Kaže to kaže Vera Čudina, naša kolumnistica i poznata vizionarka, nakon vijesti da se njen roman, u izdanju londonske izdavačke kuće Austin Macauley, našao među bestsellerima.

Za Veru Čudinu u Hrvatskoj svi znaju, ali je uglavnom vežu uz predskazanja budućnosti, očekuju od nje čuda, traže pomoć, priželjkuju nemoguće. Ali, ono što svi još ne znaju - Vera je i spisateljica. Ona voli riječi i voli priče. Životne priče, o stvarnim ljudima, koje govore o pravim proživljenim životima i njihovim najdelikatnijim trenucima. Priče koje bez milosti razotkrivaju naše slabosti i slave našu snagu.

Otkrivanje novog u sebi

„Smatram da je riječ najmoćnije oružje svakog vremena, a pogotovo današnjeg, kada interpretacija kao da ide unatrag, a trebala bi ići unaprijed, umjesto da se razvijamo pokušavajući podići razinu naše svijesti mi je umrtvljujemo ponavljanjem već prokušanog i to činimo prepričavanjem do iznemoglosti. Sve više prestajemo misliti i istraživati što znači pojam života, čime svodimo naše postojanje na trivijalne senzacije. Zar nije najljepše otkriti nešto novo o sebi kao o ljudskom biću i našim potencijalima za koje sam sigurna da ih ima beskonačno”, kaže Vera.

Na pitanje zašto su joj toliko bitne riječi, odgovara:

Zato što sam u njima pronašla tajne kodove života i upravo kroz pronađene kodove spoznala neograničenost ljudskog misaonog procesa pomoću kojeg možemo potpuno promijeniti sebe kao osobe, izvući na površinu talente za koje nismo ni znali da imamo i shvatiti da smo puno viša bića nego što mislimo. Mi smo zapravo živa računala u koja su ugrađeni svi programi, ali da bi u to povjerovali i osvijestili moramo se riješiti dogmi, forme i norme. Po mom dugogodišnjem istraživanju, shvatila sam poentu života. Ona glasi: 'Čovjek živi onako kako govori.'

„Čovjekov um je danas poput razbijenog ogledala što je vrlo uočljivo u pisanom ili verbalnom prenošenju riječi. Možda smo se kao ljudi previše oslonili na pomoćna sredstva izvan nas zaboravljajući pritom koje se bogatstvo krije u nama. A bogatstvo u nama, stvara bogatstvo izvan nas. Iako će mnogi reći da ovo nije pogodno vrijeme za istraživanje zbog brzine načina življenja, želja za uspjehom preko noći, potragom za slavom ili egzistencijalna kriza koja nas prisiljava na fast food život, ja ću reći upravo suprotno. Ovo je najpogodnije vrijeme. Zašto? Jer, da sve štima, mi ne bi vodili ovako raštimane živote”, govori Vera.

Nije bitan ovaj roman ni njegov uspjeh, kaže, bitna je poruka sadržaja, odnosno svake riječi u romanu.

Ljudi otvorenog duha

Naravno, na uspjeh svog prvog romana prevedenog na engleski je ponosna, ali kaže, „ono na što sam najviše ponosna je da čovjek ne mora biti iz neke razvikane zemlje u kojoj teče med i mlijeko zbog visokog standarda. Ponosna sam što su moje riječi dokazale da u Hrvatskoj, tom malom komadiću na karti, žive ljudi vrlo otvorenog duha, idejno nadahnuti da ništa ne shvaćaju zdravo za gotovo, nego da uvijek nastavljaju 'kopati' dublje te oštriti svoju inteligenciju dok ne pronađu ono što traže.”

Otkud joj toliko interesa, vremena, ideja? „Kada je čovjek istinski posvećen saznanjima izvan okvira, uvijek se nađe vremena, čak i dok se pije kava. Zato su meni uvijek pri ruci papir i olovka i dok kuham i dok čistim… jer nikad ne znam kada će mi naići misao koju je itekako vrijedno napisati i na njoj možda izgraditi neko novo vrijeme, ako ne za nas, onda za buduće generacije”, kaže jedinstvena Vera Čudina.

Ljudi se jako hvataju za riječ uspjeh. Ako uspjeh vežemo isključivo uz pomalo sebičnu namjeru, ja to ne smatram uspjehom. Po mom viđenju svaki je čovjek uspješan ako je sretan prije nego je ostvario svoje snove. Sve ono što dolazi nakon ostvarenja, donosi i određenu kušnju čovjeku da sam sebe testira hoće li nakon priznanja ostati normalan ili će nosom parati nebo. Uspjeh jedino što zapravo poručuje je slijedeće: 'Svi vi to možete, ako se pozabavite djelom, a ne dobicima' - smatra Vera.

Nebeska iskra u nama

Kako je čovjek komunikativno biće, primijetila sam, kaže, koliko smo tu nebesku iskru u nama okrenuli naopako ili smo postali toliko zatvoreni, posebno za neke teme koje u sebi sadrže misterije ili previše agresivni prema onima koji ih žele pokrenuti u tom smjeru. Pridajemo značenja beznačajnim sadržajima i još se pri tom naljutimo prema svakom tko odbije sudjelovati, a u isto vrijeme bacamo u koš beznačajnosti one tematike koje bi nas sve zajedno podigle iz blata ovog načina života. Meni je to pomalo smiješno, jer dobijem 'sliku u glavu' kako ljudi žive u špilji i lupaju po tipkovnici. Zašto kažem kao da živimo u špilji? Kada sam prvi puta ugledala vijest na zaslonu monitora: 'Danas je utorak cijeli dan' skoro sam se onesvijestila. Zar mi više ne znamo koji je dan i koliko traje? Zar nas strojevi moraju na to podsjetiti? To postaje apsurdno. Zar je naglasak u toj rečenici da mi kao ljudi prestanemo misliti, postanemo roboti? Zar nitko nije shvatio da je esencija našeg postojanja upravo u emocijama i da nas ti koji imaju kompleks Boga žele uvjeriti da su naši životi mrvice u njihovim rukama?

Pita li se itko, jesu li naši ljudski resursi iskorišteni u prave svrhe ili su svedeni na prepucavanja tko će koga prije obrlatiti. Odakle nam tolika doza inertnosti za neka itekako važna pitanja za napredak čovječanstva, kao i za osobni napredak? Zar naša civilizacija želi pokazati ili dokazati kako je zaostala u razvoju, jer ne razvijamo osobnu, a kamoli kolektivnu svijest. Ako se ništa od ovog ne zapitamo, onda se zapitajmo što će biti za godinu, dvije s nama i što će od naše ljudskosti ostati. Zar nas je doista toliko strah odmahnuti se od ustajale ustaljenosti, kao da je odmak zlostavljanje, a ne oslobađanje. U svakom vremenu mudrost je bila na cijeni. U današnjem kao da je prevladalo pametovanje radi privlačenja pažnje. Nastavimo li prakticirati pametovanje, na kraju ćemo se svi raspametiti. Počnemo li prakticirati mudrost, trag koji će iza nas ostati uvijek će sjati - zaključuje.

Vera piše i blog za Austin Macauley Publishers, a ima i svoju službenu autorsku stranicu. Pogledajte i poslušajte.

Linker
20. studeni 2024 01:27