Sve je više onih koji su svoje ‘ja‘ stavili na pijedestal, a onog s kim razgovaraju smatraju vlastitim reciklažnim dvorištem

Kako znati je li čovjek sam sebi najveći prijatelj ili neprijatelj? Najlakše je saznati kad vas netko nazove, pa nakon uvodne kratke rečenice: ‘Kako si?‘ krene pričati nezaustavljivo o sebi do najsitnijih detalja, skačući s teme na temu, a zapravo obrađujući tematiku jednog dana, dodajući po njega bitne životne elemente poput gruntovnog izvatka, sadnji cvijeća, gužvi na cesti … ne mareći pri tom za sugovornikove istinske probleme koje bi u jednom razgovoru po kulturi življenja bilo lijepo podijeliti. Ali očito postoje ljudi i sve ih je više na listi koji su svoje ‘ja‘ stavili na pijedestal, a onog s kim razgovaraju smatraju vlastitim reciklažnim dvorištem.

Čovjek koji se podvrgne takvoj torturi zvanično se može prozvati svojim neprijateljem zbog tuđe nevjerojatno izražene sebičnosti. Jesu li takve osobe verbalni zlostavljači koji kad naiđu na osobu koja ima sluha za njih ne razmišljaju kako će doživjeti posljedicu zvanu prekid, jer ljudska uviđavnost nije bezgranična. No njihova besramnost očito je njihov pokretač, s obzirom na to da nakon prekida izostaje samokritičnost i optužba sebe i svog načina komunikacije, nego još tračaju osobu koja ih je stavila među nepoželjne, jer ne mogu podnijeti da nisu više centar svijeta. Jesu li to ljudi koji su oduvijek takvi bili ili im se nešto dogodilo što ih je takvima učinilo? Ja ću to reći ovako: nešto urođeno, nešto stečeno. Ali nitko nema pravo svoj život i njegove pozitivne ili negativne sadržaje stavljati ispred tuđih. Ja bih takvim ljudima preporučila da ne oduzimaju energiju drugim ljudima nego da si kupe vrlo dobro ogledalo pa neka pričaju do iznemoglosti s nijemim promatračem, usput gledajući svoj lik jer možda jedino tako shvate da su potpuno zastranili i da nije njihov glas jedini kojeg svi žele čuti.

Želi li čovjek sebi postati prijatelj, kad primijeti da se takvima omaklo u životu, mora znati da se takvo stanje ne popravlja s vremenom nego pogoršava. Trošiti svoje dragocjeno vrijeme na ljude koji su izgubili kompas nije uputno, zbog nekog iskrenog prijateljstva s naše strane, a njihovog lažnog, gdje im služite samo kao ‘stvar‘ koju iskorištavaju dok ju ne učine oronulom. Preduhitrite ih čim vidite to ime na ekranu svog mobitela, proglasite ga beznačajnim, jer vi ste njima ionako beznačajni, jer da vas vole primarno bi ih zanimalo ako žele zadržati s vama kontakt saznati je li vi prolazite neku muku, pa tek onda pričati o sebi. Ovaj uvodni tekst ovog puta sam napisala u savjetodavnom smislu, jer to u svom poslu slušam svakog dana kako im neki ljudi ne dopuštaju da dođu do izražaja zbog čega se vremenom ti isti ljudi počinju loše osjećati zbog tuđe nametljivosti. Evo još nekoliko savjeta kako postupiti kad nas problemi počnu ‘gušiti‘.

1. Gdje više pronaći istinski mir dok živimo u ovakvim uvjetima?

Dok uvjetima uvjetujemo sebe iz bilo kojeg razloga, svaka promjena nova je uzica oko našeg vrata. Tek kad nas uvjeti emotivno slome, tada krenemo u potragu za mirom shvaćajući da svaki smisao bez njega gubi smisao.

2. Što se događa s našim mentalnim sposobnostima koje umjesto da jačaju evidentno slabe, a svaki naš trud da ih obnovimo otopi se vrlo brzo kao led na suncu?

Ako mentalne sposobnosti koristimo pretjerano tada u njima probudimo stres, pa ulazimo u stanje distopije čega se vrlo teško rješavamo i naravno da svaki pokušaj obnove ne uspijevamo zadržati, što zbog pretjeranih potraživanja od samih sebe, što zbog pretjeranih potraživanja drugih od nas. Ako dopustimo da se naše mentalne sposobnosti umrtve tada se malo po malo došulja bezvolja, a ona je kao korov koji ne samo da se ukorijeni nego se proširi. Prate li mentalne sposobnosti umjereni ritam u skladu s našim prirodnim osobinama, stres će nas napustiti jer mu nismo više zanimljivi, a korov će poništiti naša urođena volja ako živimo u skladu sami sa sobom.

3. Je li zaborav postaje sve veća pošast čovjeka koja bi nas mogla poništiti kao vrstu?

Izostavimo li bolesti koje podrazumijevaju zaboravnost, on proizlazi iz sve veće nezainteresiranosti za bilo što, a ako je i pokažemo kratak je vijek tog trajanja. Previše smo brzopleti u promjenama interesa, a brzopletost razvodni fokus. Čovjek bez fokusa niže pogreške, pa kad ih skupimo previše da nam se u glavi ne omakne, mi pobjegnemo u zaborav. Iako ne pamtimo što smo sve zaboravili, ne zaboravimo da naš zaborav itekako dobro pamti. Kako smo pribjegli takozvanoj lakšoj opciji da bi se oslobodili opterećenja, sjetimo se da nas zaborav više opterećuje, jer što ga duže prakticiramo on će od nas na kraju napraviti bolesnu vrstu koja će sve manje znati što treba činiti, kako komunicirati i malo-pomalo nas uvoditi u stanje prisilne izolacije. Želimo li izbjeći da nam se tako nešto dogodi nikad nemojmo reći: ‘O tome ću misliti kasnije‘, nego upravo tada čim nas sjećanje prisjeti koliko smo krhki u umu. Zato postoji notes, olovka i naša ruka koje ćemo uvijek imati uz sebe kako bi mogli zabilježiti da bi zaboravu stali na put.

4. Postoje ljudi koji su jednostavno povučeni, postoji oni koji se zbog razočaranja povuku da se pokušaju revitalizirati.

Kada se čovjek uvuče u sebe kao da odustaje uz izgovor kako mu to odgovara da se odmori od svega. Nezainteresirani promatrači olako će to prihvatiti, no dobrom oku neće promaknuti da se iza njihovih rečenica krije nešto puno dublje. Razlog uvučenosti nije nimalo bezazlen, a krije se u utučenosti od strane osobe ili ljudi koje su jako voljeli, a koji su im okrenuli leđa. U ovakvim slučajevima čovjek mora znati da ljubav ne bira po osobinama nego po srcu. Život nas cijelo vrijeme uči kako je itekako moguće da nam upravo oni čija nas je ljubav do tad hranila, može nas i raniti. Tu je vrijeme zaista poslano s neba. Hoda uz čovjek dok ga ne zacijeli. Nije lako čekati da ispare sve one otrovne pare, ali vrijeme ih ipak nekako odnese. Čim se prva bol slegne, svaka sljedeća kraće traje i lakše je za podnijeti dok u potpunosti ne nestane.

5. Jesmo li nesvjesno kolateralne žrtve podređene brzini življenja, težnji uspjeha preko noći, instant ostvarenjima i lažno obećavajućim čarobnim štapićima?

Tko hoda trčeći taj se vrlo lako spotakne i padne. Nepotrebno. Laganim korakom brže se stiže do cilja zbog mogućnosti promišljanja je li taj cilj onaj koji doista želimo … jer laganim hodom možemo se predomisliti i promijeniti cilj. U mraku se svašta čovjeku pričinjava, no kad osvane danje svijetlo promijeni se slika stvarnosti. Zbog promjena svijetla i sjene uspjeh preko noći nije ništa doli utopija. Dobra goveđa juha ne samo po ukusu nego i po izgledu razlikuje se od juhe iz vrećice. Nepce to najbolje osjeti. Čarobni štapić skriven je u čovjeku, a tko to osvijesti postaje sam svoj čarobnjak. Sve ostalo je iluzija.

MISAO TJEDNA

Kad ti život okrene leđa, ti mu pokaži lice