Našla sam i pročitala njegov dnevnik. Ostala sam paralizirana. Sve naše zajedničke godine bile su promašaj

Pronašla sam tvoj dnevnik. Kad si ga počeo pisati preskočila sam uputiti ti takvo pitanje. Radije sam odabrala biti besramna i otvorila ga, da me znatiželja ne izjede. Odudarao je od uobičajenih zapisa, kako to ljudi obično čine koji ga vode. Ti si postavljao teze, hipoteze, gradio i rušio dileme, stvarao teme. Tvoji zarezi bili su rezovi na koži koju si tako pomno njegovao dok si padao i dizao se. Želje si stavio u džepove, vadio po potrebi… je li to neka samo tebi znana psihoanaliza na kojoj si gradio nove temelje, namjere ostavio suzdržane dok si plakao u sebi, shvatio da si na raskrižju u potrazi za odgovorima. Nešto ti je nedostajalo, očito je.

Život zatvorenih očiju

Prelazeći prstima po riječima uočavam tvoju uviđavnost, nikako gotovanstvo već svestranost i osebujnost jer se groziš biti emotivni parazit, biti nečiji ili vlastiti pas na uzici. Dosadilo ti je živjeti po trivijalnom konceptu, kupovati vrijeme na uputnicu, moliti recepte koji će te održati na životu. Nije bilo lako u muzeju tvojih izložbenih primjeraka izraženih u riječima pronaći onu zlatnu polugu koja otvara tajni prolaz do tvog uma. Zašto si sebi uskratio opisni dio, kao da si sliku želio izbrisati iz memorije. Koje su bile tvoje najdublje želje, one podsvjesne još uvijek umotane debelim slojem značenja tog pojma i djelovanja? Nakon pročitanog cijelog dnevnika ti si ipak svoje podsvjesne želje nesvjesno ‘doveo‘ do svjesnog niti ne znajući kako se to dogodilo. Ostala sam ‘paralizirana‘ kad su mi postale jasne tvoje analize, upoznala te u trenutku, a sve godine provedene s tobom proglasila promašajem. Želio si biti slobodan, ali da se ne ogriješiš u izgovoreno ‘u dobru i zlu‘ ti si želio prirodan kraj između nas u kojem ćeš ostati čist u mislima drugih. Odgovorila sam ti u tvom tonu u dnevniku, prepustila odluku tvojoj savjesti ako je išta od nje ostalo. Mea culpa, jer sam život provela zatvorenih očiju. Imam samo jednu napomenu da se ipak prilikom mog prijedloga za tebe u vezi mene upravo ti ne propadneš ispod leda. Zato dobro čitaj, jer svaka rečenica krije još jednu nevidljivu. Uživaj ljubavi.

Jednom, odjednom, ponekad, nikad … Koju riječ izabrati?

Nikad ću odbaciti, jer ću poludjeti čim na to pomislim

Ponekad … dugo je to vrijeme čekanja

Odjednom … preplaši me

Jednom…zastanem, ukočim se … puka obećanja

Volim, ne volim … kako znati?

Kako prepoznati istinu o sebi?

Tek kad odem, nedostajem

Tek kad odem, potrebna sam

Tek kad odem, uznemiriš se ako me dugo ne bude

Rekao si da sunce također plače

Ja mu nikad nisam vidjela suze

Rekao si da se nebo smije

Ja mu nikad nisam vidjela osmjeh

Rekao si da zvijezde govore

Zašto nitko ne čuje njihov glas?

Rekao si, zauvijek ćemo ostati zajedno

Prodavao si apstrakciju, pokušavao adaptaciju?

Čudne su bile tvoje priče

Ti si bio restaurator, a ja živa patina

Spoznajom o tome odbacio si me

Stavio u podrum ljubavi

Okovao mokrim zidovima

Spavala sam na ciglama

Postala pseto s bisernom ogrlicom

Živio si u tamnici svojih uvjerenja

Ostavio me poput kamena, sklupčanu, udaljenu, usamljenu

Kad sam posljednji put milovana?

Jesam li uopće bila žena ili lutka na uzici

Kome reći kad svi okreću glavu, problemi ih sustigli

Oko mene praznina u koju ulazim

Ali što mi preostaje?

Biti sebi psihoterapeut?

Biti ubojica vlastite duše?

Gledam po podrumu, istražujem mogućnosti, brojim pogreške

Sve sam ti vrijeme poklonila

A što si ti dao meni?

U lice mi pljunuo nakon svih ovih godina

Zgrčena, duša strgana, obamrle noge, mlitave ruke

Rijedak je ovo zrak, sve se prorijedilo, sve se promijenilo

Uskoro nećemo ni razgovarati

Podijelio si nas napola

Počeo tražiti smisao u smislu

Počeo u prošlosti tražiti budućnost

Rekla sam ti, vjera u kušnji ne opstaje

Zar sam ja bila jedina budala među nama?

Zar sam bila tvoja otkupnina?

Kulisa na pozornici?

Obveza čijom si se kosom igrao

U naručju kosti drobio

Kuda je nestao svijet ljubavi?

Kad smo postali neprijatelji?

Ti svetac, ja vještica

Ti gospodar, a ja sluga

Hvatam se za tvoje nogavice, vučeš me po podu

Čega da se sjećam?

Bezbroj poniženja? Nigdje otkrivenja!

Na kojem oltaru ležim?

Oltaru tvoje ljubavi ili odbojnosti

Može li ljubav zaista grijeh biti?

I što uopće sjediš preko puta mene kad si negdje drugdje?

Draži su ti oblaci od kiše nego ja čim njima putuješ

Voljela bih ja da se sve to nije dogodilo i ne bi se dok nisi stavio staklena vrata

Drvena spalio bez objašnjenja

Je li naš život ordinacija?

Jesmo li oboje pacijenti?

Ili ti misliš drugačije?

Ne dijelimo više iste vizije

Kupila sam mačku, da ti se umilim

Ali ti si me i tada odbio voljeti

Kupila sam psa, da budemo prijatelji

Ali ti si me i tada odbio voljeti

Umjesto pristanka probadaš me pogledom

I ono malo krvi što je ostalo u meni pretvaraš u vodu

Zašto krv daješ samo drugima

A obećao si biti i moja transfuzija

Obećanja su oduvijek bila opasna

Tko je koga izgubio u obećanoj nadi?

Ti mene ili ja tebe?

Reći ću ti sve posljednji put, jer prvi si zaboravio

Nismo mi od istog svijeta

Ja tebe u duši nosim

Ti mene na duši nosiš

Ja na tebe ruke stavljam, ti svoje odmičeš

Tvoja je savjest urna bez pepela

Zato se osjećaš kao živ zakopan

Jednom kad me ne bude

Nemoj ni slučajno reći da si me poznavao

Uzeo si me tek onako, da ti poslužim

Bila sam obično jelo

Probavljivo, po potrebi

Bilo je 22:50 kad si od boli vrištao

Ime koje si dozvao bilo je moje, jer nikog drugog nije bilo briga

Pa, neka ti je sa srećom

Živi po svome

Čini što hoćeš

Nikad više neka tvoje usne ne izgovore ime žene koju ne voliš

Ostati ću po strani, sklupčana poput djeteta, poput siročeta

Što se tu može?

Rekao si, sudbina je

Drago mi je da u nju vjeruješ, da se njome opravdavaš

Pa neka me sudbina nosi, neka me nosi tamo gdje me želiš vidjeti

Potpuno nepomičnu

Stavi ljiljane, bijele ljiljane na mene

Neka naš oproštaj bude dug

Možda se tada sjetiš dijamanta kojeg nisi mogao slomiti

Jesi ga slučajno bacio u ocean ljubavi?