"Možda jednog dana shvati što je sve propustio zbog svoje šutnje"

Kad majka uživo ugleda sliku svog novorođenčeta presretna je, ali još je sretnija kada začuje zvuk prvog plača. Upravo taj prvi plač, ta prva tzv. komunikacija, dokaz je života, bića zvanog čovjek. Ne moraju riječi uvijek biti artikulirane da bi se na njih reagiralo, da bi potaklo naše emocije. Zato je vrlo važno kako govorimo, jezgrovito, slojevito, zastajkujući, izgovarajući u dahu, jer naše glasovne poruke koje izričemo licem u lice ili putem nekih bežičnih aparata nikog ne ostavljaju ravnodušnima. Na topao i umilan glas smisleno povezan bez suvišnih privjesaka, opširnih obrazloženja, na čovjeka će djelovati relaksirajuće, dok će na razdražljiv ton s popratnom grimasom na licu kod nekih izazvati misaone blokade, kod nekih vidljivu uplašenost, a kod nekih agresivnost.

Dvosmjerna cesta

Razlog ljudskog govora ima dublji razlog nego što itko zamišlja. Njegova svrha je da razvijemo međusobno razumijevanje, primarno naših različitih osobina. Ono što je uputno shvatiti kako govor uvijek mora biti dvosmjerna cesta, a to znači kad dvoje razgovaraju oboje moraju biti vrlo dobri slušači, prevoditelji koji će si dati vremena, jer to je jedini način da naše nepomirljive razlike postanu pomirljive. Koliko ovisimo o govoru kao ljudska vrsta pokazuje se na svakom koraku, a posebno ako se on počne rasipati i postaje nedorečen umjesto precizan, nepovezan, bez konstrukcije, provokativan, destruktivan. Veliki su nas govornici uvjerili da je moć izražavanja putem govora velika prednost. On je kreator i korektor našeg života. On se može prezentirati i putem znakovnog jezika, čitanja s usana, što znači da nije način bitan na koji se govor prenosi nego njegov sadržaj koji će nas umiriti, izbaciti iz takta, izbezumiti, poljuljati, iskoristiti, promijeniti uvjete života ili nas mijenjati kao osobe. On je poput ruke koja nas spašava ili nas ispušta.

Kvaliteta komunikacije

Mnogi smo se uvjerili koliko je puta tuđa priča raštimala ili uštimala naš život, zdrobila nam srce i dušu, a koliko puta (što spada u rjeđe primjere) podigla kad smo emotivno puzali po podu ili se tresli u mraku, okretala kotač smisla našeg postojanja prema naprijed, prema natrag ili nas zarotirala oko osi dok se nismo u potpunosti izgubili. Stoga bi svatko trebao poraditi na tome kakve priče plasira na svim dionicama životnog puta, kako svoga tako i onih koje na njemu susreće. Da bi program našeg govora proradio još za vrijeme dječjih dana potrebni su pomagači i imamo ih hvala Bogu, a o njima ovisi kakvi ćemo komunikatori postati. Međutim, nismo svi imali priliku odrastati u okruženju koje bi poticajno djelovalo na našu svjesnost o važnosti razvijanja kvalitete izražavanja. To nas ne opravdava da si kasnije sami pomognemo i brusimo naš govor do kvalitete koja zadivljuje, a ne posramljuje. Zašto se odričemo takve mogućnosti i prihvaćamo sebe kao robu s greškom? Je li to indolentnost ili nepovjerenje da je nadogradnja nemoguća ili nam tako jednostavno odgovara, što prešućujemo.

Izabrali šutnju

Najteža skupina s kojom nikad ne znaš na čemu si su oni čija riječ ostaje u mislima. Ja ih nazivam bezglasnim. Koga više muče šutljivi ljudi, sebe ili druge? Što ih navodi da bez obzira na upozorenja, dobronamjerne pokušaje da više govore oni i dalje preferiraju tišinu s uvjerenjem da ono malo govora kojeg daju na kapaljku svima koji s njima dijele život mora biti dovoljno. Kako tako zatvoreni ljudi zapravo žive? Imaginarno, realno, u iluziji vlastitog uma? Zašto su izabrali šutnju kao model života? Je li moguće da je ušutkavanje od najranijih dana uzrok ili prespor prijenos formulacije misli u govor, jer čovjek nije predodređen za šutnju. Kada bi birali između dvije vode, ustajale ili tekuće koja žubori koju bi izabrali? Zna se. Da se to šutljivi pitaju vrlo brzo bi im postalo jasno koliko je njihovo prisustvo u društvu glagoljivih teško podnošljivo, a vremenom postaje i suvišno. Je li moguće da je njihova svijest sužena i da ne razmišljaju da će ih šutnja kad-tad odvesti u samoću? Čovjek nije stvoren da živi endogeno, nego egzogeno. Naravno da čovjek ima potrebu da ponekad zašuti, uzme predah, ali nakon nekog vremena interaktivno mu počinje nedostajati pa jedva čeka da opet progovori, započne bilo kakvu temu samo da prekine mučnu sliku šutnje. Je li je šutnja zlato ili pepeo najbolje znaju oni koji šute, ali još bolje znaju oni koji zbog šutljivog i sami s vremenom manje govore. Iz kojeg god izvora potekla šutnja ona ne sluti na dobro, jer će i najčvršći odnos vrijeme slomiti. Osoba koja je samoj sebi zavezala jezik može ga i odvezati zbog poboljšanja kvalitete života. Rješavati nečije rebuse u glavi nikom nije dugo prihvatljivo. Zato je za obostranu korist bolje bilo što reći, čak pogrešno i nepromišljeno, nego čuti onu naših starih: ‘Šuti kao zaliven‘.

Emotivno udaljivanje

Provesti život s osobom šturog izričaja bilo u privatnosti ili u poslovnom ambijentu vrlo je teško, jer narušava prirodni kontakt, a suradnju dovodi u pitanje. Šutljiva osoba ne samo da nas iritira nego nas i emotivno udaljuje od sebe. Odnos s takvom osobom neizbježno postaje hladniji, čovjek dobiva dojam da mora izigravati psihoterapeuta izvlačeći iz šutljive osobe riječi kako bi doznao je li tu osobu nešto muči ili šuti iz lijenosti. To iziskuje neograničeno strpljenje, a takvo strpljenje ne opstaje ni u najvećoj ljubavi. Sugovornikova šutnja loše utječe i na onoga koji voli pričati, jer on s vremenom osjeća sve veću odbojnost ne znajući na čemu je sa šutljivcem. Onaj tko je suočen s dugotrajnom šutnjom počinje patiti. Pitanje je: Što učiniti? Šutljivoj osobi treba otvoreno reći neka napokon progovori o pravom uzroku svoje šutnje kako bi spriječili neugodnu posljedicu. Uzrok sigurno nije u nemogućnosti otvaranja usta. To su zapravo traumatizirani ljudi do kojih je izrazito teško doprijeti da se otvore, pa traže sve raspoložive izgovore kao da se šutnje ne žele odreći. Može li to biti i neka vrsta samokažnjavanja ili kažnjavanja druge osobe čime umanjuju svoju traumu. Zaključak bi bio da ljudi koji s vama ne žele podijeliti sebe imaju itekako problema sa sobom. Ako niste u mogućnosti otvoriti osobu i natjerati je da izbacuje više riječi iz svojih usta, jer u jeziku nema kosti, nastavite se ponašati kako vam narav i osjećaji nalažu. Važno je da vi kojima je govor od velikog značaja pomoću njega izbacite moguću patnju koju ste zadobili u životu sa šutljivcem. Prvom prilikom mu vrlo ozbiljno recite ako i dalje ima namjeru držati jezik u zubima što se vas tiče neka zašuti zauvijek. Možda jednog dana shvati što je sve propustio zbog svoje šutnje.