Kad čujemo riječ beskonačno, uvijek zastanemo i zamislimo se nad tim pojmom. Jer beskonačno djeluje apstraktno, pa zbog nemogućnosti realnog objašnjenja radije ili odustajemo ili se poslužimo maštom. Ali, objašnjenje beskonačnog ipak je moguće staviti u okvir realnog. Jedino čemu u našem realnom svijetu nema kraja su pitanja i odgovori. Preispitivanjem svega vidno i čujno postojećeg, svakog događaja i na kraju samog sebe možemo itekako napredovati u shvaćanju pojma beskonačno. Duhovno znanje zahtijeva proces. Zato nastavimo intervjuirati sami sebe.
Ovako sam ja to učinila, pokušajte i Vi!
DRUGI DIO
MOJ INTERVJU SA SAMOM SOBOM
Ako sam dobro shvatila i najgori završetci (prekid veze, presude, čak i smrt) mogu biti početak nečeg i dobrog za mene?
Završetkom nečega počinje tvoje novo razdoblje. Prekida nema. To je krug života. Jedno u drugo ulazi, kao kad preliješ boju po boji, dobivaš novu nijansu. Ponekad te ta nova nijansa iznenadi bilo pozitivno ili negativno. Možda ne priželjkuješ nijansu koju si dobila, no što duže gledaš, u toj novoj nijansi počinješ pronalaziti neobičnu ljepotu. Shvaćaš li zašto? Jer si sama izabrala boje, sama ih prelila jednu preko druge i stvorila vlastito djelo. To je usavršavanje sebe.
Koliko ulažeš sebe u nešto – toliko dobivaš natrag. A smrt? Zar i u smrt ulažem, a ne razumijem što?
Svjesno ne, ali podsvjesno te privlači i takvo iskustvo. Na ovaj svijet dolaziš, kako bi iznova proživjela iskustva o sebi. Iskustvo života od iskustva smrti razlikuje se jedino po poimanju. Zar iskustvo života uvijek pozitivno proživljavaš? Vjerujem da ne. Zar zbog toga prestaješ živjeti? Ne prestaješ. Itekako nastavljaš, jer se ipak nadaš. U vrijeme smrti također se nadaš, jer u smrt ulažeš svoja uvjerenja o tom iskustvu. Ako vjeruješ u vječni život, prihvatit ćeš bilo čiji odlazak, pa čak i svoj. Ako ne vjeruješ u vječni život, nadaš se da smrću prestaju sve tvoje brige i to te smiruje. Jednostavnost razumijevanja smrti je vjera u život. Usporedi to s prelaskom na drugu stranu ulice. Prelaziš jer moraš ali uz oprez, jer želiš stići živa na drugu stranu. Život koji živiš prije prelaska ulice, nastavljaš na drugoj strani. Ako ti uvjerenja o životu sprječavaju uživanje života, mijenjaj ih. Pogotovo zato, što ćeš jednog dana i na drugoj strani ‘života‘, također željeti biti sretna.
Pokušat ću. Kako prihvatiti smrt roditelja, brata, prijatelja… svih onih do kojih mi je stalo? Može li se to uopće? Sama pomisao na to me užasava.
Smrt nitko ne prihvaća u potpunosti. Nju priznaješ, bez obzira kako se ti osjećala ona je tu. Priznanjem njezina postojanja, sebi olakšavaš. Uzmi grijeh kao potvrdu. Kad sagriješiš odlaziš priznati grijeh. I što čekaš? Odrješenje kroz pokoru, a nakon obavljene pokore osjetiš olakšanje. Baš zbog tog osjećaja olakšanja, sklon si ponoviti grijeh. Zbog smrti osobe do koje ti je stalo određuješ sama sebi pokoru, a ta pokora je patnja. Kada pokoru više ne možeš izdržati, jer ti preduga patnja prijeti uništenjem života tada uvodiš sebe u sjećanje.
Nije li to malo sebično?
Dok god se sjećaš ne možeš biti sebična. Tek pokušajem zaborava ulaziš u stanje sebičnosti.
Zbunjena sam. Što mi zapravo pokušavaš reći? Kako mogu zaboraviti osobu koju sam voljela i što je u tome sebično?
Nisi sebična ti, nego tvoja namjera. Što zapravo znači voljeti? Sigurna sam da ćeš reći: davati i primati, žrtvovati se… međutim, Ljubav znači otpustiti, a ne uvjetovati. Otpustiti voljenoj osobi da živi svoj san ujedno je dopuštenje sebi da ispuniš vlastiti san. Kada drugom dopustiš život po njegovom ukusu i tvoj će ukus naići na razumijevanje. Zato se ukusi i razlikuju, pa je svaka rasprava o njima besmislena. To je zapravo ljubav.
To mi je jasno, ali mene još uvijek muči zaborav. Odakle dolazi?
Zaborav je varka uma i nema veze s ljubavlju. Um funkcionira po načelu potisnutog. Umno spremište. To je kao podrum u kući. Puno stvari ostavljaš u njemu, ali ne upamtiš sve stvari. Tek kad siđeš u podrum i počneš ih pregledavati, tada se sjetiš svega. Ono što ti služi svrsi odneseš sa sobom, a ono što ti ne služi svrsi ostavljaš i dalje u podrumu. Sve do sljedećeg silaska zbog pregleda ili potrebe. To znači da voljenu osobu potisneš u svom umu, dok je ne zatrebaš.
Shvaćam. Vratila bih se na pitanja o ljubavi. Može li se nekog voljeti manje, a nekog više? Znaš, dijete, majka… nazvat ću to piramidom ljubavi.
Piramida? Hm… Nije ljubav matematika. Samo u matematici postoji manje i više, duže i kraće. U pravoj ljubavi nema hijerarhije. Ljubavi je sve isto. Ljubav sve jednako vidi. Koga ćeš staviti na vrh, a koga na dno piramide prepušteno je tvom razumu. Tu se nalazi zamka ljubavi i razuma. Na vrh piramide stavljaš onog od koga najviše očekuješ. Na onog od kojeg sve manje očekuješ, stavljaš ga bliže dna. Sada sama zbroji. Je li ono što osjećaš zaista prava Ljubav ili matematika tvog razuma?
Oprosti, ali uopće se ne snalazim. Po tvojim riječima ispada da ljubavi ni nema.
Pogrešno si shvatila. Ljubavi ne samo da ima, nego je posvuda i u svemu. Ne moraš nikoga i ništa dodirivati, ne moraš ni vidjeti, da bi znala da je ima. Ljubav si ti.
Ako sam ja ljubav, gdje je moj ego?
A gdje bi ego mogao biti, nego u Ljubavi. Ego – ja. Ti si osoba koja živi unutar Ljubavi. Od vanjskog svijeta možeš se odvojiti, ali od Ljubavi se nikada ne odvajaš. Samo pogrešnim uvjerenjem o Ljubavi, možeš si uskratiti doživljaj osobne ljubavi prema nekome. Ovisi čemu daješ prednost – ljubavi ili egu. Ako daješ prednost ljubavi, oslobodit ćeš se sputanosti u izražavanju i ponašanju. Prirodna i spontana možeš biti jedino bez osjećaja straha od budućnosti. Znanjem da budućnost usmjerava tebe, a ne ti nju strahu se smiješ u lice. I on odlazi od tebe. Kontrola je svemu kriva.
Objasni mi, kako strah utječe na mene?
Strah je najveća kočnica mogućnosti tebe i u riječima i u djelima. Izmjenom ili dopunom onog što doista kao čovjek jesi, umanjuješ i svoje mogućnosti. Strah te kontrolira. Zadovoljstvo i strah su konfliktni osjećaji. Tvoja duhovna priroda je slobodna, razigrana, jednostavna. Ona uvijek nađe rješenje. Um je sjedište straha, jer te uvjetuje vanjskim činjenica. A sve što je izvan tebe, pobuđuje vremenom strah u tebi.
Kako da promijenim sebe i izađem iz ovog tunela ‘ludila‘?
Izlaz je uvijek na tvojoj strani, ako mu se ne suprotstavljaš. Ostaneš li podređena strahu i njegovim pipcima, tvoja oštećenja bilo emotivna bilo organska potaju neizbježna. Vratiš li ljubav na prvu stepenicu kada si ju kao dijete nevino prakticirala, vjerovala kako su i kritike dio nje, kad nisi nikog osuđivala, tek ćeš se tada osjetiti ponovno voljenom, još jednom rođenom. Jer ljubav odmara čovjeka, a strah ga umara. Okani se uspoređivanja u bilo čemu i sa bilo kim, jer ionako nitko ne može biti kao ti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....