Zar ne bi ljubav trebala zamjerke stavljati pod tepih? Ako je ona nepostojana, što je onda na ovom svijetu postojano?

 FOTOGRAFIJE: SHUTTERSTOCK
Život je emotivna igra

Kad onaj tko ti je bio centar svijeta postane prokletinja koje se želiš riješiti...

Zar je tako lako poništiti ljubav u sebi, iz jedne stvarnosti prijeći u drugu, ne pitajući se pri tom jesi li ikad doista volio?

Godinama jedni drugima pričamo priče, ali nikada ne smijemo pomisliti da su one bezazlene, nego utjecajne. Razlozi zbog kojih pričamo priče pomiču smisao naših života prema naprijed, prema natrag ili vrtnja u krug. Čak je i zastoj moguć ako inspiracija naiđe na blokadu. Onda smo primorani čekati, činiti svašta pokušavajući se odblokirati. Što je u svemu ovom najvažnije po čovjeka? Sadržaj! Upravo on omogućuje u kojem će pravcu krenuti naše djelovanje, a svako djelovanje ili proširuje ili sužava naše emocije. Život je zapravo emotivna igra, češće perfidna nego iskrena. Kad još tome dodamo sklonost naših osobina poput nasrtljivosti, prevrtljivost, nestrpljivosti, tvrdoglave uvjerljivosti, inata bez presedana… napravimo od života nešto slično sportskoj kladionici u kojoj ćemo pomicati koeficijente prema rezultatima u kojima ćemo mi na kraju biti pobjednici.

Zašto pričamo priče?

Kada bi u ovakvoj igri pobjeda bila dobivanje pehara ili medalja bez uloženih emocija nerviranje bi izostalo, a bez nerviranja čovjek duže traje. Zato bi svatko trebao pripaziti kakvu priču plasira na tržište vlastitog života, jer emotivna oštećenja nikad nisu jednosmjerna. Kad dođe do svjedočenja svatko će opet ispričati svoju priču i svakom će njegova biti točna, a tuđa lažna. Zakon vjerojatnosti ovdje pada u vodu jer nikad se nije dogodilo da se ičije priče poklope osim po dogovoru iz interesnih sfera. Vjerojatnije je da će nam se priče preklopiti, da ćemo jedan drugog poklopiti, rijetko se izjednačiti. Zašto onda uopće pričamo priče? Zato da bi sadržaji ispali na površinu, da bi nas oživjeli kao ljude, potakli na razmišljanje, da bi procesuirali i tuđe i vlastito mišljenje, stavili u pogon promjene, testirali svoju umnu promišljenost ili nepromišljenost. Sadržaji nečije priče mogu nas pretvoriti u najljepši cvijet na jezeru, posebno kad se radi o odnosima.

Na pozornici života

Držimo se ovog puta međuljudskih odnosa, jer oni su osovina života. Recimo, ako u sadržaju voljene osobe čujemo riječi 'potrebna si mi, bez mene bi ti život bio puno teži, da me s nikim ne bi zamijenio i da se ponovo rodiš opet bi me izabrao kao partnera/icu', tada će taj cvijet na jezeru još više zablistati, postati raskošniji jer će ga riječi iz sadržaja istaknuti kao rijetkost na pozornici nečijeg života. Ali, kada riječi u odnosu postanu grubo tkanje u početku ćemo ga trpjeti jer će nam skidati onaj emotivni epitel što ćemo još nekako podnijeti pripisujući to trenutačnom nezadovoljstvu. No, kada zbog retorike priče voljene osobe gotovo prestanemo disati, kada nam emocije budu prošarane poput listova papira, iako povrijeđeni ipak ćemo pokušati stupiti u razumnu raspravu kako bismo dokučili što smo učinili i čime smo utjecali da je osoba promijenila mišljenje o nama.

Promjene ponašanja

Ne može jedna priča slomiti čovjeka, ali ako se nastavi ponavljati iz dana u dan naravno da je odgovor na takvu promjenu ponašanja neophodno dobiti. Izostane li direktan odgovor, a on uvijek glasi 'želim te napustiti' na što ukazuje i sadržaj priče kojom te prozivam, vrijeđam, skidajući pri tome svu cenzuru, čime te navodi da ti preuzmeš krivnju napuštanja kako bi napadač ostao čist pred ljudima i u svojim očima. Kako ti u jednom odnosu određeni period ista osoba može biti centar svijeta i postati prokletinja koje se želiš riješiti samo iz tebi poznatih razloga? Zar je tako lako poništiti ljubav u sebi, iz jedne stvarnosti prijeći u drugu, ne pitajući se pri tom jesi li ikad doista volio? Zar ne bi ljubav trebala zamjerke stavljati pod tepih, živjeti bez dogovora i pogovora osim ako je ne stavimo u obrazac čime je proglašavamo nepostojanom tvorevinom? Ako je ona nepostojana, što je onda na ovom svijetu postojano? Ništa ovdje nije postojano, a tu po nas ljude poraznu činjenicu nikad nismo usvojili zato što bi time i vlastitu postojanost doveli u pitanje.

Naslijeđene navike

Mi zapravo uvijek pričamo priče koje nama odgovaraju ili ih upotrebljavamo iz naslijeđene navike bez imalo propitivanja jesu li navike dobro postavljene ili postaju barikade? Evo primjer jedne navike. Kažemo nekom 'dobro jutro' potpuno zanemarujući je li toj osobi dobro ili loše jutro. Uvijek možemo promijeniti te dvije riječi pretvarajući ih u podužu rečenicu poput sreća je na tvojoj strani jer si dočekao još jedno jutro. Kakvo će ti biti, tek ćeš spoznati. Iza izgovorene navike dobro jutro koju podvodimo pod kulturu življenja dolazi slijedeća navika, a glasi kako si. Pa što imaš od toga jesam li dobro ili loše, jer ako si pratio prethodni dan i sadržaje u njemu trebao bi znati a ne glumiti zanimanje za moje emotivno stanje. Činjenično stanje govori u prilog koliko je priča presudna za ostanak u odnosu ili rastanak, te koliko mijenja životna značenja. Tada se mijenjaju odluke, a odlike postaju mane. Nakon priče koja je našu dotadašnju emotivnu sigurnost svela na minimum mi više nismo isti ljudi, zbog čega se u našim odnosima ruši povjerenje.

Korice i sadržaj

Najlakše pojašnjenje shvatit ćemo putem jedne usporedbe. Koliko smo puta kupili knjigu ili je posudili u knjižnici zato što nas je privukla slika na koricama, možda naslov ili po preporuci? No kada smo došli do sadržaja tek smo tada vidjeli pravo lice knjige. Evo dokaza! Sadržaj je ključ utjecaja nečijih riječi na čovjeka. Sadržaj je najdjelotvornije sredstvo promjene u čovjeku, nekom na bolje nekom na gore, nekom spas nekom raspad. Sadržaj gradi ili povjerenje ili iznevjerenost. Ako odnose svedemo na ptičju razinu, a očito je da smo krenuli tim putem jer nam upotreba glagola poletjeti, preletjeti, odletjeti i sletjeti nije strana. Pticama je to prirodno, no ljudima ne bi smjelo biti. Jesmo li pobrkali dvojnost u nama zbog čega su i naši međuljudski odnosi sve manje razumljivi, nestabilniji, paradoksalni, a emocije potpuno oprečne u kojima nam prevladava negativno mišljenje, indolentnost, upitna brižnost, brzinsko zasićenje i presretavanje u priči? Igramo li se mi sa sudbinom ili se sudbina igra s nama? Više sam priklonjena da se mi igramo sa sudbinom čim na postavljena pitanja dobivamo nesuvisle odgovore, prijekor ili se osjećamo osobno napadnuti iako je priča svedena na općenito.

Nezdrava konkurencija

Konstruktivna kritika koja je ranije bila neophodna opcija nakon odslušane priče danas je nepoželjna opcija. Zašto? Zato što su svi uvjereni da su njihove vizije o budućnosti međuljudskih odnosa nepogrješive time i idealno posložene u svrhu zaštite po ljude o kojima se oni brinu stavljajući ih pod okrilje svoje vizionarske priče. Od trenutka kada je vizionarstvo postalo fetiš čovjeka, čovjek je postao podanik samom sebi s umišljajem gospodara čime je probudio nezdravu konkurenciju, a u nezdravoj konkurenciji počinju ratovi.

MISAO TJEDNA

Čovjek je samom sebi najveći otrov i protuotrov.

Linker
15. studeni 2024 15:42