Je li došlo vrijeme za reorganizaciju, ne samo vremena nego i našeg pristupa životu?

 SHUTTERSTOCK
Mazohisti

Jesmo li zaista došli do točke da svjesno ili nesvjesno vršimo ‘genocid‘ nad vlastitim životom?

Zbog umišljenih prioriteta zanemarujemo prirodne, one koji nas čine sretnim ljudima. Krivo programirani prioriteti našu sigurnu luku učinili su vrlo nesigurnom gdje se svako malo nasučemo

Zaustaviti sate ne možemo. Trčati ispred vremena možemo jedino u mislima. Iskoristiti slobodno vrijeme nije nam zabranjeno. Raditi prekovremeno poželjno je onome tko želi dodatno zaraditi. Tratiti vrijeme ne usudimo se. Pitanje je, je li nas smotalo vrijeme? Idu dani kao lani, a mi trčimo od jutra do sutra. Doduše neki žive samo da im vrijeme prođe, dok se drugi pretrgavaju jer vremena nikad dosta. Zavladala je totalna zbrka i u nama i oko nas. Vrijeme je zapravo naša velika metla. Mete ona sve u šesnaest svakog tko joj se nađe na putu. Uzela nas ‘cura‘ na zub, pa se s nama poigrava. Uostalom zašto i ne bi kada joj mi poklanjamo najveću moguću pažnju. Razmazili smo je, a razmaženi postanu razmetni. Zar doista toliko ovisimo o vremenu, pa smo ga zbog toga ubrzali? Ili smo možda loši organizatori života? Je li došlo vrijeme za reorganizaciju, ne samo vremena nego i našeg pristupa životu.

Poimanje vremena

Naravno da vrijeme ne smijemo podcjenjivati, ali ga nije dobro ni precjenjivati. Čim snizimo njegovu cijenu promijenit ćemo i pristup životu. Prošle generacije nisu bez razloga zaključile: ‘Polako se dalje stigne.‘ Vjerojatno su i oni pokušali hvatajući vrijeme osigurati sebi sigurniju budućnost, no to ne isključuje možebitnu činjenicu da su umjesto sigurnije budućnosti dobili omču oko vrata. Kako ih je omča vremena očito sve više stezala, odlučili su sebi dati dovoljno vremena za obavljanje bilo kojih radnji. Nas nažalost omča već dobrano guši jer smo brojevima dopustili da nam kreiraju pristup životu. Gdje mi to uopće možemo zakasniti? Kada nas nešto istinski zanima uvijek ćemo stići na vrijeme, jer osim vanjskog sata imamo mi svoj unutarnji sat. To je onaj pravi koji nas budi bez imalo buke.

Melodija života

Taj naš unutarnji sat itekako je svjestan kako buka stresno djeluje na čovjeka. Upravo ona ubrzava čovjeka, a ubrzanje mijenja melodiju života. Zbog ubrzane melodije mi postajemo sve nervozniji, a nervozni ljudi umišljaju prioritete. Zbog umišljenih prioriteta zanemarujemo prirodne, one koji nas čine sretnim ljudima. Krivo programirani prioriteti našu sigurnu luku učinili su vrlo nesigurnom gdje se svako malo nasučemo. Priroda našeg bića ne podrazumijeva žrtvovanje za nečije buduće vrijeme. Jer kakvo nam vrijeme budućnost priprema, možemo samo nagađati. Utrka za uspjesima naše je prirodne osjećaje pretvorila u kaotične. Živimo u prividu, a ne stvarnom životu. Osjećamo se kao na javnoj dražbi, ali ne u statusu kupca nego robe. Prodajemo sebe vremenu u bescjenje. Dok nas vrijeme nije potpuno zamelo, usporimo ga. Dodajmo postovima koje već imamo još jedan. Post od vremena zbog boljeg budućeg vremena po nas. Jesmo li svjesni što nam vrijeme sve može učiniti, jer smo mu se podredili? Kada čovjek sebe bilo čemu podredi, to ga olako zarobi. Prelazimo granicu svojih mogućnosti na crno, dok nam se ne zacrni pred očima.

Nemoguća misija

Ponašamo se prema sebi kao mazohisti. Umjesto da se obuzdamo u zahtjevima i prohtjevima drugih prema nama, jedni crnče do iznemoglosti smatrajući to napretkom, a drugi jadikuju jer im je navodno uskraćena prilika za napretkom. Nijedno od toga ne vodi napretku, nego uništavanju ono malo preostalog zdravog u nama. Održati zdravlje u uvjetima koje smo stvorili, postala je nemoguća misija. Za vrijeme ovako velikih svjetskih previranja, dovoljan je samo jedan pogrešan korak u vremenu da još donekle čvrsto tlo zamijenimo ruševinama ispod kojih se čovjek vrlo brzo nađe. Staze života od čovjeka traže da bude funkcionalan. Tjelesna funkcionalnost bitan je element održavanja čovjeka u praktičnom dijelu života, ali bez zadovoljstva duše sva naša praktičnost ma kako bila dobro organizirana, neće naše sobe ispuniti smijehom. Podređeni utrci s vremenom vrijednost onog suptilnog dijela čovjeka promijenili smo u funkcionalno pretjerivanje. I što smo dobili? Neurotičnu vrstu s kojom svaki suživot vrlo lako može postati pakao i privatni i poslovni. U svakom vremenu kad je preživljavanje u pitanju naše kognitivne sposobnosti su one koje će naše dane učiniti sunčanima ili tmurnima. Ne obratimo li dovoljno pažnje u kakvom su stanju naše kognitivne sposobnosti stanju mogli bi se preobratiti u jednu potpuno nesuvislu, besmislenu i besramnu vrstu. Čim naša primjećivanja, razmišljanja i shvaćanja prestaju biti prirodno oblikovana mi više nismo ljudi koji funkcionalno funkcioniramo, nego disfunkcionalno. No bez obzira na statistiku koja govori u prilog našoj disfunkcionalnoj formi mi i dalje samouvjereno pričamo što smo sve obavili, ne uzimajući u obzir kvalitetu kao da više ne razumijemo važnost te riječi. Disfunkcionalan čovjek je umjetno sretan, a sve što je umjetno nikad neće imati isti miris kao prirodno.

Lista bolesti

Zašto se razbolijevamo ako smo sretni? Zašto je na listi bolesti sve više onih sa šifrom F? Naravno nećemo ni ne smijemo isključiti ni organska oboljenja čiji broj se također povećava. Zar smo došli do točke da svjesno ili nesvjesno vršimo ‘genocid‘ nad vlastitim životom? Nevjerojatno je u svemu tome da je simptomatologija cijelog čovječanstva vrlo slična. Nijanse ovog puta nećemo ni ubrojiti. O čemu je tu riječ, ako nam se interesi razlikuju, ako ne živimo klonirane načine života? Empirijske doživljaje svaki pojedinac drugačije osjeća, pa je vrlo znakovito kako nam se simptomatologija tako poklapa. Jesmo li kao civilizacija promašili odvojiti bitno od nebitnog i na taj način posložiti prioritete, jesmo li evoluciju pretvorili u de-evoluciju ni ne znajući da to činimo? Je li nešto puklo u nama jer smo tražili previše od svojih tijela i umova? Možda je iracionalno sagledavanje pojedinačnih ambicija i dovelo do konačnog globalnog pada uz porez zvanu bolest koja ne bira više godine. Sve teže ostvarujemo konstruktivne suradnje dok svatko uvodi osobnu notu upitne rezolucije. Razuvjeravati takve ljude ili ih upućivati na njihovo pogrešno skretanje nije ništa doli gubitak vremena. Postali smo ljudi krajnosti čime smo okrenuli život protiv sebe. Umjesto u izbavljenje mi koračamo prema vlastitom poništenju. Vrijeme će nas poništiti kao što nas je i stvorilo, jer smo mu dali sve prednosti.

Riječ i djelo

Kako stati na kraj bolestima koje će zavladati svijetom ako postanemo neprihvatljiva vrsta samima sebi? A to ćemo najlakše uočiti kad nam misao, riječ i djelo prestanu biti usklađeni. Ništa novo na pomolu, rekli bi mnogi. To se već događa, a mi ipak idemo dalje. Nepobitno točno, ali uz pitanje hoćemo li tamo kuda idemo biti sretni ljudi? Ne zaboravimo kako su sreća i zdravlje usko povezani.

MISAO TJEDNA

Duševno zadovoljan čovjek lakše odolijeva bolestima.

Linker
21. studeni 2024 18:37