Zašto promjene tako dugo traju? Zato što ih tražimo izvan nas. Jesmo li zato postali ljudi izvan sebe zbog odustajanja da iznutra procvjetamo? Tužna slika današnjice upravo je uzrok tome. Postajemo suze u epruveti, disperzivni na paleti, laki zalogaj… pred vratima teška kiša, zatvoreni na otvorenom, demoni i anđeli na istom prostoru. Netko nam je postavio iskušenje, netko nam je postavio iskupljenje, pred nama je radikalna promjena. A sve radikalno čovjek nikad nije prihvatio zbog straha od budućnosti. Postaviti čovjeka pred gotov čin s naglaskom na ‘izvrši‘ ili ćeš biti krivac što si svima zagorčao život, igranje je staklenim perlama, jer su dokazi još uvijek upitni, naglašeni kao pretpostavke, podvučeni crvenom olovkom. Vrijeme postaje opasno, a čovjek uplašeno janje ili ‘gladan‘ vuk kojem servirana istina više nije pitka voda.
Čiju pomoć čekamo?
Kaotične informacije kao uže oko vrata koje zateže, a kako se svi bojimo gušenja mnogi se prihvate čopora moleći u sebi da prođu bez posljedica, dok mnogi i dalje ostaju dosljedni u prvobitnim uvjerenjima. No, miris svega zajedno nije ugodan nikome od nas čim nam ljudska prava stave u okove. Oslijepljeni umovi nastavljaju ići u traci, onoj pokretnoj, samo navodno neustrašivo. Jesmo li mi vječni učenici, laboratorijski pokusi, ugradbeni ormari na čije police svatko stavlja što hoće? Je li moguće da bi ovo mogao biti naš posljednji let, posljednji ples, posljednja kava na omiljenom mjestu, posljednja večera na okretištu. Kao da smo primili anesteziju, zapali u dubok san iz kojeg čekamo da nas netko probudi. Čiju pomoć čekamo, anđela života ili anđela smrti? Ispada da je jedan u blizini, drugi u daljini, a mi u sredini, okruženi sa svih strana. Pa ne možemo se dovijeka tješiti: ‘Proći će!‘, jer ta je floskula već toliko izlizana, samo što ne pukne. Neki kažu ovo su posljednja vremena, ali ja se pitam posljednja vremena čega? Našeg postojanja ili preobraćenja čovjeka u umjetnika duše, u umjetnika života. Ne završi agonija uvijek bijelom plahtom koja nekog prekrije, nego i uzdizanjem svijesti, ali kako smo agoniju stavili u zastaru, mi smo pali u sinkopu, ali ne onu tjelesnu, nego duševnu.
Na drugoj strani rijeke
Kad čovjek prepliva rijeku punu virova, a mi upravo danas vodimo takav život, na onoj drugoj strani rijeke, boja trave može biti plava u našim očima, jer zelene u sjećanjima očito je bilo previše, čim smo njezino značenje uzimali zdravo za gotovo. Na toj drugoj strani, a u ovom istom životu, dušom ćemo jedni druge dozivati, misli će pronaći misli, a glasni tonovi neće nas ometati u slušanju tih unutarnjih dijaloga. Riječi će postati naša melodija, a mi umjetnici života. Duše koje će preplivati tu ledenu vodu i naša će tijela oživjeti. Umjetnici života nikad ne ratuju sami protiv sebe, a još manje protiv drugih. Njihov je korak nečujan, jer hodaju korakom ljubavi. Ovo što se sada događa ionako ne vodi nikuda već djeluje poput zmijskog gnijezda, pa su naši ugrizi puni otrova. Pa neka mi netko kaže jesmo li pukli na vrijeme, jesu li naše kazaljke polomljene i tko nam pokušava oduzeti dušu, jer čovjek se svega odriče, ali nikad svoje duše. Čovjek sve prodaje ako je prisiljen, ali bez duše ne ostaje. Ona je dobitna kombinacija, interakcija između neba i zemlja. U njoj su beskonačni listovi papira na kojima ona piše novo vrijeme, još jednu novu priliku, note koje mijenjaju melodiju. Iako to neće biti svijet za svakoga, svakome će biti ponuđeno. Pa tko ga prepozna, taj poziv u sebi i u rukama ‘anđela‘ prepliva rijeku života, tome će duša podariti obilje, i znanje i imanje. A ove lukave lisice koje nas zavode, njihove će fontane presušiti i srušiti se, a oni u tamnoj šumi drhtati od zime, od unutarnje groznice, jer će ih vlastiti listovi duše porezati, a njihovi brodovi nestati s pučine, ostati bez posade. Namet koji smo zbog njih plaćali postati će njihova otkupnina, jer lihvari duše na kraju sebe uguše.
Putnik bez vremena
Tko se preda u ruke ‘anđelima‘ života postat će putnik bez vremena, neopterećen problemima, financijskim dilemama i shvatit će da nema ni prvog ni posljednjeg dana, da je patnja u sreći stvorena, da zrak možemo očistiti čistim mislima, ali ne samo prema bližnjima nego prema svima. Priče iz povijesti biti će zaboravljene, tek u naznakama ostati u nama. Iako se sada osjećamo kao da smo prerezani na pola, iako su digresije svjedoci tome, podignuti štapovi ništa neće riješiti. Zapamtimo, čovjek čovjeka ne može pregaziti dok je drugi priseban. Pa ovaj nametnuti piling koji nas ne obnavlja, nego guli kožu ostat će samo zašivena rana, a konci iz nje sami će otpasti. Iako svijet djeluje kao ogoljelo drveće, ponovo će doći proljeće, a naše isplakane suze u prah pretvorene. Pokušajmo se još jednom prisjetiti dok ova teška kiša po nama pada stvarajući prašinu u našim očima, da smo u duhu začeti, da nas ničiji razum ne može poništiti. Ako želimo izbjeći hodati dolinom suza, brigu uma prepustimo brizi duha. I nad ponorom ima svijetlosti, a taj ponor ovog puta upravo smo mi, jedni drugima. Opsesivni u naumima, kompulzivni u nastojanjima.
Ne listaj po uspomenama
Okanimo se patetike, ona čovjeku ne pristoji. Naša duša je poput trilogije nagrađenog romana. Naučimo iznova pričati priče, jer riječ je umjetnost, rijetka na tržištu kao biseri na vratu. Uspravi se čovječe, dok još imaš noge i hodaj mekano kao po jastucima, jer stopala u ranama, makar ih zavojem prikrio, bol ostaje. Ne listaj po uspomenama, to su samo mrtve slike tvoga sjećanja koje kroz godine mijenjaju oblike. Posadi u srce bijelu ružu da povratiš nevinost, posadi i iris da odagnaš sebičnost, a možeš i jasmin da se pokaješ ili divlju jabuku koja će te vratiti u izgubljeni rajski vrt. Tada će ti svi preostali dani biti kao cvjetna nedjelja s maslinovom grančicom u rukama, da doživiš vlastito ‘uskrsnuće‘, čime ćeš značenju života na zemaljskim prostorima odati počast. Stani u red umjetnika života umjesto što živiš na premisama. Duša je kao transfuzija kojoj odgovara svaka krvna grupa. A pogača davno ispečena kada je podijelimo na jednake dijelove, nikom neće nedostajati ništa. Život kuje planove, a mi promašaje. Onog koga čekamo odavno je rođen, čistač naših duša. Ima oči koje sjaje poput najljepšeg dragog kamena, na ramenu nosi znamen. Prihvatit će samo one očišćenje od zla, kako u riječima tako u djelima. U okladi hoće li tako zaista biti, jedino čovjek može izgubiti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....