Bila sam prestravljena, u sobu mi se ušuljao stranac koji je tvrdio da je anđeo! Imao je poruku za mene...

Bilo je pet sati ujutro. Iznenada me probudio neki čudan zvuk, sličan muškim koracima. Na noćnom ormariću, zatvorenih očiju, napipala sam prekidač noćne lampice. Pritisnula sam prekidač, ali vjeđe nisam podigla. Kroz spuštene kapke 'vidjela' sam svjetlo. Iako je prigušeno obasjalo sobu, meni dovoljno, da se ne izgubim u mraku straha. Dolaskom svjetla, koraci su potpuno utihnuli. No, to me nije umirilo, niti sam povjerovala, da je nepozvani gost napustio sobu. Osjetila sam i dalje prisustvo entiteta u svojoj blizini. O smislu posjetitelja u ove jutarnje sate, nisam razmišljala nimalo pozitivno. Međutim, kako se dosta dugo ništa nije događalo, posumnjala sam, je li zvuk koji sam čula bio stvaran ili obmanjujem samu sebe.

Zvuci koraka

Da bih otklonila i sumnju i obmanu, još uvijek zatvorenih očiju, nastavila sam čekati, hoće li se zvuk koraka ponoviti. Jer, mudrije je biti oprezan, nego nemaran, pa se kasnije kajati. Koraci su se ponovili. Ovog puta tiši, mekši, gotovo klizajući. Aha, znači tako. Od namjere koju je došao izvršiti, nema namjeru odustati. Razlog nenajavljene posjete, njemu je zasigurno značajan i koristan. Ali, koju ću ja imati korist, osim…stavila sam si dlan na čelo, kao da ću tako zaustaviti tijek razmišljanja, čiji scenarij sama pišem. A on u ovakvim prilikama, obično nikad nije bijela priča i rijetko ima sretan kraj. Prisjetila sam se filmova, temeljenih na istinitim događajima…danas jesi, sutra nisi…nije fer, nije fer…poštedi me Bože, nisam bila zločesta…svakom sekundom upadala sam dublje u zamku razmišljanja. Rezultat se pokazao i na organskoj bazi.

Pretpostavljajući, kako mi možda vrijeme curi poput pješčanog sata, počela sam moliti, neka sve nestane, neka se vrijeme vrati unatrag. Povukla sam se u potpunosti ispod prekrivača, od mogućeg uljeza. Ali, tišina izvan mene, moje nakostriješene dlake nije spustila. Stršale su uvis kao antene, ustrajne u naumu da uhvate i najmanji zvuk. Na rubu panike, koristeći preostale rezerve razuma, lagano sam izvukla ruku i s ormarića zgrabila sredstvo spasa.

Koga nazvati?

Pametni mobitel znat će što učiniti, pomislila sam i odmah se trgnula iz gotovanske učmalosti. Iako je on nužno dobro, prijatelj u nevolji, ipak je moja pamet bila njegova živa baterija. Tako je, zaključila sam. Hajde, misli, misli… bodrila sam sebe. Čiji broj okrenuti? Službeni ili nečiji privatni? Bolje nijedan, proletjelo mi je mislima. Jer, ako je doista netko u sobi, čut će moj šapat, a oni s druge strane žice, dok povežu konce moje nevolje, možda će zakasniti.

Ohrabri se, suoči se, ionako nemaš kuda pobjeći. Dok sam razmišljanjem umirivala sebe, negdje u pozadini moga uma, kao da sam se opraštala od života koji poznajem i u kojem želim ostati što je duže moguće. Sjetila sam se izreke, da mi je još jedan dan, jer nitko, pa ni ja, ne želi ni zamišljati svoj posljednji dan. A zašto i bi, dok spavam u naručju nade. Mogu li zbog nade, svoje dane, prozvati beskrajnim danima? Naravno da mogu. Jer, ona me čvrsto drži u vječnosti opstanka i blaženstvu postojanja. Jesam li zbog nade u ovako napetoj situaciji zapala u neku vrstu transa, dok su slike iz života plesale ispred mene, ne znam niti želim znati. Dopustila sam joj da me pokrije i otkrije. Važno je, da ne osjetim dodir bezvoljnosti ili bezizlaznosti.

Oči u oči

Koji je sada izlaz, dok dišem ispod pokrivača, pitam nadu. Vrijeme je za razgovor. Oči u oči, došuljao se odgovor u moja misaona prostranstva. Prebacila sam pokrivač na drugu stranu kreveta i otvorila oči. Nasuprot mene, kao u izmaglici ugledala sam mušku figuru. Čovjeku od krvi, mesa i kostiju nisam mogla odrediti godine starosti. Promatrao me onako otkrivenu, od glave do pete. Ubrzano disanje podizalo je točkice na mojoj pidžami. Dok sam ja od uzbuđenja ostala nijema, on je progovorio.

- Tko si ti? Da si lopov, već bi me pokrao. Znači, nisi. Da si ubojica…malo sam nakrenula glavu…tvoje mi oči 'govore' da ni to nisi. Kako si ušao? Preko balkona, obijanjem brave, kroz zidove, brbljala sam, a on odmahivao glavom. Zbunjivao me i privlačio. Onda? Slušam, malo sam povisila tonalitet.

- Psss, prstom na svojim ustima utišao je moju pregorjelu znatiželju. Ja sam anđeo.

Ajme, majko moja, počelo mi je zujati u ušima. Gotovo je.

- An..đeo će..ga, zamucala sam i to jedva. Imaš ime?

- Moje ime je Vrijeme. Ono je bogatstvo, dušo moja. Ali, njega jedino ne možeš kupiti ni potkupiti. Te slobode nemaš, tajanstveno se osmjehnuo.

- Znam. Je li to nepravda ili pravda? Tebi je tajna otkrivena, je li tako anđele? Imaš li ponudu za smrtnika, anđele? Kako da se pomirim s vremenom?

- Potroši vrijeme na povjerenje u ljubav. To podrazumijeva jednaku ljubav prema svemu. Tako će vrijeme postati bezvremensko. U tome je poanta tajne života. Napišeš li slovo po slovo, nastane riječ. A vrijeme je riječ bez broja.

- Ali, ljudi to neće prihvatiti. Mi želimo znati koliko i kada. Puno, malo, dugo, kratko.

- Onda nastavite brojiti, do kraja vremena. Ili prestanite. Što je bolje, moj ili tvoj prijedlog, upitaj vrijeme.

Anđeo je nestao.

Probudila me glazba s mobitela. Kakav san! Moram ga ispričati, podijeliti s nekim. Vozeći se na relaciji kuća-posao, osjetila sam kako to nije dobra ideja. Možda jednom, ako se odvažim poslušati anđela iz sna. Ako ne, tko mi kriv što me vrijeme zarobilo.