Suri orao mrkog pogleda, s kandžama oštrim poput noževa, netremice zuri u nas na svega nekoliko desetaka centimetara udaljenosti. Iza leđa nam je sokol, a oko njega su još dvije ptice grabljivice - vrhunski utrenirani lovni jastrebovi. Na cijelom imanju ukupno ih je više od trideset. Dok sa zebnjom prilazimo orlovima koji su potpuno sposobni, primjerice, uloviti srnu, s leđa nam prilazi prijateljski nastrojen konj Tool.
Na ranč nedaleko Velike Gorice, u naselju Čička Poljana, pozvao nas je Marijan Žižanović. Ljubiteljima sporta danas umirovljeni "Žiža" zasigurno je pzonat kao jedan od najboljih trenera tajlandskog boksa i kickboxinga u Hrvatskoj, ali i šire. Borio se u Japanu, obučavao tamošnje sportaše, trenirao u Češkoj, a među talentima koje je imao priliku trenirati je i legendarni Mirko Filipović Cro Cop, koji upravo Žiži duguje mnogo svojih uspjeha. No, paralelno uz boks, Žižanović se već više od pet desetljeća bavi pticama grabljivica i jedan je od najvećih uzgajivača u ovom dijelu Europe. Naše strepnje u susretu s divljom životinjom njemu su smiješne, ove veličanstvene ptice njemu doslovce jedu iz ruke, odazivaju se na svaki njegov poziv i uvjerava nas kako baš nikada neće nauditi čovjeku jer su vrhunski trenirane.
- Počeo sam kao dječak. Krenuo sam sa vjetrušama koje su najlakše za početnike. Zatim sokolovi, jastrebovi... Onda sam odlučio nabaviti orla, jer je najveći, najsnažniji i najljepši - opisuje nam svoje početke Žižanović. Sa svojim je pticama sudjelovao u sokolarskim natjecanjima diljem svijeta, a aktivan je i kao lovac.
Lov je danas mnogima mrzak zbog katkad neetičnog pristupa prema životinjama. Lovci koriste visoku tehnologiju, optičke ciljnike i posebne uređaje za noćni lov kako bi ustrijelili bespomoćne životinje. No lov na koji se odlučio Žiža sasvim je prirodan. On sjedne na svog vjernog konja, a iznad njega kruži vjerni suri orao. Zajedno love, bez upotrebe ikakvog vatrenog oružja, u potpunom skladu s prirodom. Konj i ptice imaju savršen zajednički odnos, one ga nikad nisu napale, a tome svjedočimo i sami kada vidimo da se međusobno prijateljski njuškaju.
Dok uživamo na trijemu njegovog turopoljskog ranča uz čašu malvazije, cijelo nas vrijeme svojom pjesmom zabavlja neumorni mladi sokol.
- Znate onu "pjevaj mi, pjevaj sokole". E, tako vam to zvuči - smije se Žiža, navikao na kreštanje svojih letećih prijatelja.
Pridružuje nam se i još jedna sportska legenda. Smatraju ga jednim od najboljih hrvatskih nogometaša bivših vremena, godinama je igrao za "Zagrebačke plave", kasnije i NK Zagreb, veliku karijeru ostvario i u belgijskom Antwerpu, a kasnije postao poznat kao veliki zagrebački ugostitelj i galerist. Riječ je, naravno, o Petru Močibobu. Iz prtljažnika svog terenca, iz posebno ograđenog drvenog kaveza, vadi još jedno iznenađenje - svog surog orla, točnije "orlicu" Dinu. Ona je iz legla kojeg je uzgojio i odgojio Žižanović.
- Pa da, mi smo prijatelji već godinama, a prije nekoliko godina sam se i ja zainteresirao za orlove i nabavio Dinu od Žiže - otkriva nam Močibob koji na ranč u Turopolju dolazi gotovo svakodnevno kako bi se družio sa svojim prijateljem ali i svojom Dinom. Dvojica vrhunskih sportaša pričaju nam kako je , kada je sokolarenje u pitanju, riječ o izuzetno uzbudljivom sportu koji čovjeka vraća u balans sa prirodom. Za manje upućene, evo kako to izgleda. Petar i Marijan navlače svoje kožne rukavice kako bi se zaštitili od ozljeda uzrokovanih oštrim kandžama grabljivice.
- One nikada neće namjerno napasti i nikada nisu krive, uvijek je kriv čovjek jer je napravio neki pogrešan korak - odmah nam do znanja daju naši sugovornici. Znaju što govore - i jedan i drugi imali su slučajeve ozljeđivanja. Ptica bi sletjela centimetar dalje od rukavice pa se kandžama zarila u meso, a sve bi završilo na šivanju u nekoj ambulanti.
- Morate shvatiti da su to izuzetno snažne životinje. Orlovi imaju stisak i do šest puta jači od najsnažnijeg čovjeka, a kandže su im oštrice. Da žele, mogu ti otkinuti ruku, ali nisu agresivne prema ljudima i ne napadaju - objašnjavaju nam.
Gledamo kako jastreb leti na krov jednog od kaveza, a Žiža nas sa smiješkom pita - želite li ga probati dozvati? Znatiželja prevladava, pa navlačimo kožne rukavice, a Pero i Žiža poučavaju što dalje.
- Sada ću na ruku staviti komadić jednodnevnog pileta, to im je omiljena hrana. Orao, primjerice, neće to jesti, nikada ne ide na ptice, pa njemu dajem teleća srca i različto drugo meso, ali jastrebovima "kanibalizam" ne smeta - smije se Žiža. Idemo pokušati.
Potrebno je samo podići ruku sa hranom u zrak a da "show" krene. Jastreb smjesta uočava što se događa, širi svoja krila i u brišućem letu kreće prema ispruženoj ruci. Tek kada svojim kandžama sleti na rukavicu počinjemo shvaćati što su nam govorili o njihovoj snazi. Gotovo u trenutku ppojede ponuđeno, a onda nas gleda netremice u oči. Što sad?
- Pa pusti ga - smiju se Pero i Žiža, a jedan pokret rukom dovoljno je da opet odleti u visine. Žiža ga ponovno zove, jastreb spremno dolazi, pa dobiva svoje uže kojim je vezan za posebno pripremljen stalak.
Sokolarenje je ozbiljan, ali i skup sport. Cijena jednog orla može doseći i do pet tisuća eura, a Močibob nam kaže kako ima slučajeva gdje su vrhunski trenirani sokolovi "s pedigreom" postigli cijenu i do 100 tisuća dolara. Naročito su omiljeni među arapskim šeicima, gdje su neka vrsta statusnog simbola i sokolaranje je veoma popularno u tim krajevima. U nas je to, čini se, nepravedno zapostavljena disciplina što Močibob i Žižanović namjeravaju ispraviti.
- Volio bih kada bismo ovdje na mom ranču mogli pokrenuti školu sokolarenja. Želja mi je da mladi nauče sokolarenje i da shvate koliko je lijep taj odnos sa pticama. naravno da ne bi mogli odmah raditi s orlovima, ali bi počeli isto kao i ja prije 50 godina, sa manjim pticama koje su jednostavnije za naučiti i trenirati. Primjerice, jastreb ti je kao pas, slijedi te gdje god da ideš i s njime bi svatko mogao raditi, a i sokolovi se lako savladaju. Zamisli kako bi bilo lijepo djeci i mladima doći ovdje u divljinu i uživati sa pticama - zaneseno nam govori Žižanović.
Kaže kako je riječ o sportu koji ne poznaje razlike među spolovima, ptice bez problema mogu trenirati i djevojčice, pa se dotičemo vrlo popularnog videa na Youtubeu u kojem djevojčica iz Mongolije, stara svega jedanaest godina, pobjeđuje na natjecanju u lovu s pticom grabljivicom. To je, kaže Žiža, video koji daje lijepu promidžbu sokolarenju, a nada se da će i u Hrvatskoj zaživjeti ljubav prema pticama grabljivicama.
Kad smo već ovdje, moramo malo i o sportu. Žižanovića pitamo je li teže trenirati ptice ili boksače?
- Podjednako je lijepo, ako voliš ono što radiš. Tijekom svoje karijere imao sam sreću da sam uvijek uz sebe imao vrhunske dečke, poštene, motiv irane borce s kojima je bilo čast raditi, a sa pticama je slično. Koliko truda daš, toliki ćeš rezultat dobiti - otkriva.
Močiboba, pak, na smijemo propustiti pitati o jednoj anegdoti koja se vezuje uz njegov jedan od najvećih nastupa. Naime, 1973. igrali su njegov NK Zagreb i Osijek u kvalifikaciji za Prvu jugoslavensku ligu. Bio je to događaj koji do danas nije ponovljen - na maksimirskom stadionu spektakl je pratilo više od 61 tisuću navijača, što je daleko najveći rekord tog mjesta u povijesti hrvatskog nogometa, a o tim se brojkama danas može samo sanjati. Veličanstveni dvoboj dva kluba završio je remijem 2:2, a oba gola za Zagreb dao je Močibob. No, urbana legenda je kako je drugi gol postigao tako što je osječkom golmanu Esadu Dugaliću pokazao jednu vrlo škakljivu fotografiju. To ga je toliko isprovociralo da je počeo bjesniti, a Miočibob je poentirao zabivši loptu u mrežu.
- Svašta se priča, pa o meni i o drugima - zagonetno nam na to pitanje odgovara nogometna ikona dok mazi svog surog orla.