Bila je sumorna, kišna jesen 1976. godine. Jedan mlađi oficir iz Maršalata, neko se vrijeme motao oko debelih vrata presvučenih u crvenkastu kožu, popravljao je uniformu, a onda se ipak ohrabrio te zakucao na vrata predsjedniku Titu. Tog je dana, valjda i zbog vremena, Tito bio nešto neraspoložen, a u prijamnom uredu, nervozno je čekao Franjo Herljević, šef tadašnje UDB-e. Tek se vratio iz Slovenije gdje se sastao s rumunjskim predsjednikom Ceausescuom. Nedaleko od Zagreba su se sudarila dva zrakoplova, bilo je 176 mrtvih, a i “hrvatski nacionalisti” oteli su američki zrakoplov. Stalno neki problemi. Tito je pio svoju jutarnju kavicu. Tursku. Činilo se, ponešto mu se popravilo raspoloženje. Iznenadio se kad je čuo da dolazi Herljević. Valjda Franjo dolazi s nekim novim informacijama o Bušiću koji je oteo avion ili o nesreći kraj Vrbovca, a i Mao je umro.
Herljevićev raport Titu
Težak početak jeseni. Herljević je ušao brzim korakom, gotovo i ne pozdravivši se. Nestrpljivo je čekao da se mladi znatiželjni ordonans povuče. Čim je ovaj nestao iza teških tapeciranih vrata, odmah je bez velikog uvoda kazao - Dobili smo poruku od Nijemaca, Zapadnih, kažu da oni znaju da “Onaj” namjerava doći k nama. Herljević ukratko počne ostarjelom predsjedniku objašnjavati o kome je riječ. Istaknuo je riječ OPEC. Nafta. Tito je podigao pogled, nemarno kazao: - A, znam, znam. Blago se namrštio. Spustio šalicu kave i potegnuo za cigarom iz velike drvene kutije. Upravo mu je stigla nova partija s Kube od Castra. To su one cigare koje su mlade Kubanke svijale trljajući o svoja putena bedra.
- Da, i?- kratko je upitao Tito smireno paleći cigaru, okrenuvši se prema velebnoj Hegedušićevoj slici “Bitka kod Stubice” koja je zauzimala središnje mjesto na zidu Titova ureda.
- Pa oni bi da ga mi hapsimo - kaže Herljević koji je i dalje stajao, držeći u ruci depešu.
- Ahahahaha - prozborio je Tito više za sebe, uvlačeći duboko dim.
Tako se nekako odigravao razgovor na Dedinju dok je Beograd bio pod naletom dosadne jesenske kiše. No, kako bilo, u Sarajevsku ulicu 34 a, vojarnu specijalnih snaga Jugoslavenskog SSUP-a, mladi vojni policajac donio je zapečaćenu bijelu kuvertu sa žigom Službe državne sigurnosti, stoigla je naredba da se četvrti kat preuredi u zatvor. Bez pitanja se počelo raditi, a odmah su instalirane kamere, prislušni i drugi slični uređaji. Kat je oličen, promijenjeni su madraci na krevetima. Ni zapovjednik nije znao koga će mu to dovesti. Oni iskusniji uvukli su se u sebe, misleći je li na djelu - vojni udar ili možda masovnije uhićenje nekih partijskih rukovodilaca, pa spremealo se uvođenje Zakona o udruženom radu.
U isto vrijeme, jugoslavensko-bugarsku granicu kod Pirota prešao je automobil u kojem su bila trojica putnika. Crnomanjasti, nekako latinoameričkog izgleda. Na prijelazu nije bilo neke gužve. Dosadna kiša uspavljivala je dokone graničare. Samo pokoji turski kamion i poluprazni Lastin autobus. Pristali momci, njegovanih kicoških brčića i zalizanih crnih frizura prošli su bez suvišnih formalnosti. Bezvoljni milicioner je samo ovlaš pogledao njihove putovnice. No, onda na otvorenoj cesti prema Nišu, kad je auto bio posve sam na vlažnoj cesti, maskirane prilike su vrebale svoju šansu. Bilo je to izuzetno povoljno mjesto. Čistina. Nedaleko neki šumarak, a u daljini pusti proplanak. S pokrajnje blatnjave ceste ispred auta je izletio bijeli “tristač”. Vozač je stisnuo kočnicu, a trojica iznenađenih putnika izašli su s podignutim rukama i ciničnim osmijehom na licu. Odmah je pristigla vojna kampanjola. Trojica mladića ušla su bez pogovora u nju. Sivomalinasti auto je krenuo prema Beogradu.
U rukama milicije
“Onaj” o kojem je govorio Herljević Titu, bio je Iljič Razmirez Sanchez, poznatiji pod nadimkom Carlos ili Šakal, najlegendarniji i najtajnovitiji terorist romantičnih 70-ih oko kojeg su se plele najnevjerojatnije i najmističnije priče. Najtraženiji terorist na svijetu bio je u rukama jugoslavenske milicije. Nije ni on to očekivao, ali nije se ni uzbuđivao. Ovo nije trebalo ni njemu, a ni jugoslavenskom vodstvu. Trebalo je paziti da vijest ne iscuri u javnost. Ni čuvari u vojarni nisu znali koga to paze, a i zapovjedniku su rekli u zadnji čas. Možda se Carlos došao malo odmoriti, isplanirati još kakvu atraktivnu akciju ili otmicu koja će uzbuditi svijet, ali s obzirom na to da je bio otkriven, bila je to više nego neugodna situaciju za tadašnji položaj Jugoslavije. Previše škakljivo. Da zapadnjaci nisu pronjuškali, još kako tako, a ovako, trebalo se što prije riješiti nepoželjnih gostiju.
(...)