‘Ne pokazujem ja tati strah, ali kad se vrati s terena, onda ga čvrsto zagrlim’

Zvali su ga Gumbek. Nekad dimnjačar, odavno već pirotehničar, Ivici Ferenecu zaiskre sitne oči kad govori o tim dalekim danima. “Bio je to zmazan al’ zanimljiv posao. I unosan. Naišle bi cestom curice, čak i starije gospođe i, dok bi se snašal, strgnule mi gumbe. ‘A vidi ga, sreća!’ viknule bi. I - tup! Ode gumb! Bili su oni mesingani, k’o zlatni, to je lijepo izgledalo na dimnjačarskim uniformama, baš se isticalo…”

Kad se raspala firma Dimnjak u Vodoprivredi je kopao, održavao kanale, sve dok nije postao višak. “Godinu sam dana bio na burzi, radio na crno, što god sam uhvatio - zidariju, pokrivao krovove… Žena bez posla, troje male djece. Pomagali su starci, inače ne znam kako bi tad izašli na kraj.”

Kad su mu telefonirali s burze i ponudili tečaj za pirotehničara, pa minska polja, voda mu je ionako već bila stigla do grla. “Bilo je hoćeš-nećeš, rek’o sam hoću.” Tu ga prekida Gordana, sad već bivša supruga, s kojom je ostao u dobrim odnosima, dijele brigu za troje danas srednjoškolaca. Bez puno krzmanja pristala je govoriti o životu s pirotehničarom.

Propast braka

“Rekla sam mu da je poludio, da nije normalan! Nismo imali drugog, morali smo to prihvatiti… računali smo, to je dobra plaća, već ako mora nek’ odradi jedno vrijeme, nešto ćemo uštedjeti pa će prestati raditi među minama i naći neki normalniji posao. U to su doba plaće bile osam, devet tisuća kuna, zavisi koliko je imao radnih dana u mjesecu, pa ak’ je imao puni radni mjesec, i 10.000 kuna.”

Nije prošlo dugo, pirotehničarske su plaće počele kasniti i po mjesec dana. “Tako par puta, bude mjeseci da plaća i ne dođe i cijela se konstrukcija poremeti. Pa dođe mjesec da uopće nema posla, dobije minimalac… Postalo je pravilo da ja ostajem doma s troje male djece bez kune, jedva da smo imali za hranu, nekad bogme ni za to, a on mora na teren, i on ide bez kune, osjeća se bespomoćno, i sve takav nervozan u minsko polje.”

“Dal me bilo strah?” sam sebi će Ivica, prošao je rat, bio u Oluji. “Pa koga nije u tom poslu na početku strah? Sad je drugo, već je rutina. Da vam kažem da nemam više straha bilo bi glupo, strah uvijek postoji, samo sad je to postalo normalno… Ajmo reć’ da je pola-pola, pola strah i pola oprez. Znaš da moraš raditi, upališ detektor i kreneš…”

“Mi smo si ostali dobri… njegov posao također je utjecao na propast braka. 15 dana terena, 5-6 dana doma, 21 dan terena, 7 dana doma… Kad se vrati, prvo treba dan-dva da dođe sebi, van sve iz kofera, brzo peri, posuši, za idući teren da ima sve… opet ode i nema ga… Bilo je skoro pa kao i danas, kad smo rastavljeni. Ponekad sam se i tad osjećala kao samohrana majka. Zimi nestane drva, ja motorku u ruke i pilaj. Kuću treba okrečiti - idem maljati. Nisam mogla čekati da on dođe s terena, navikla sam sve što mogu obavljati sama. Pa, gdje bi došla da sam čekala da se vrati! A on s glavom u torbi svaki dan. Plaće nema. Kad će plaća, pita šefove… vjerojatno do kraja tjedna, uobičajeni je odgovor. Ja se moram snaći, posuditi da mogu skuhati djeci, a nemaš ni od koga posuditi, jer nitko nema. Po noći dijete zakuri, moram na hitnu, zovem susjede da pričuvaju drugo dvoje djece… Imaš muža, a nemaš muža. Dođe ti moment, Isuse Bože, kaj će mi onda muž kad i tak sve sama moram…

Gost u kući

Nemreš ti sad se dići ujutro i razmišljati da će on danas poginuti, ili Isuse kaj ako danas pogine… da sam tako razmišljala, bila bih već odavno prošvikala. I inače sam optimist u životu, kad ti život dade limune, napraviš limunadu ili tražiš tequilu i sol. Držala sam se onoga ‘neće se to nama dogoditi’. Samo čekaš da se javi kad mu završi smjena, ako se ne javi, a dogodi se da se zapriča s dečkima, pa zaboravi, onda ti nije svejedno, jer znaš otprilike u koje bi doba trebao završiti, pa ga zoveš, pa se izvičeš na njega od čistog straha. On je bio u kući skoro k’o gost, navraćao je svaki mjesec po par dana. Nije on neki nervozan tip, veseljak je, ali taj posao stvarno na čovjeku ostavi traga”, sve će to u dahu Gordana.

“Ne pokazujem ja njemu toliko strah, ali kad se vrati s terena, onda ga čvrsto zagrlim…”

Kći Suzana ima 17 godina i želi biti slastičarka. “U našoj kući nikad nema problema za torte”, govori utrkujući se po stanu sa zaigranim štencem.

Troje Fereneca o tati i pirotehnici govore nehajno, ne gledaju u mene, već u televiziju, odlaze nahraniti mačku, izvlače dasku za peglanje… Naizgled nezainteresirani. A svako malo doleti rečenica koja otkrije koliko su duboko svi ušli u minsko polje, kako su rasli i formirali se živeći sa strahom… hoće li se tata vratiti. Bez velike formalne kurtoazije, neposredni, njih petero širom su nam otvorili svoja vrata, zapravo vrata podstanarskog stana u kojem Gordana živi s djecom i u koji i Ivica često i slobodno navraća.

Kao djevojčica, pamti, priča Suzana, mučila se sa snovima. “Sanjala bih da mu se nešto dogodilo na terenu pa bih se budila plačući… probudila bi se i sestra s kojom sam dijelila krevet. U sobu bi utrčao pokojni deda pitati kaj je bilo, govorio bi mi da je to samo san, da nastavim dalje spavati i mislim o nečemu lijepom… I danas me ponekad, kad je on na terenu, uhvati nemir i tjeskoba. Zovem Anu, najbolju prijateljicu, ona mi uvijek pomogne. Kaže: Pa, znaš da će se vratiti, osjećaš to u sebi”, kima glavom, kao da samu sebe, eto, baš sad uvjerava. Naglo zašuti. Stisne usnice.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista