ŽELJKO REINER O SURADNJI S OPOZICIJOM 'Dijalog sa SDP-om je moguć. Gospodin Milanović nije SDP'

Lajtmotiv prvog intervjua akademika Željka Reinera koji nam je dao kao predsjednik Sabora, je izjava koja se pripisuje Voltaireu: Ne slažem se s tim što govorite, ali ću do zadnjeg daha braniti vaše pravo da to govorite. Uvjeren je da će Saboru vratiti dignitet, otvoriti dijalog s političkim suparnicima, s njima postizati konsenzus i to već kod izbora ustavnih sudaca. Sa SDP-om će se prije ili kasnije, smatra, postići dogovor jer ta stranka nije Zoran Milanović.

Rekli ste da ćete vratiti dignitet Saboru. Što to znači i kako ćete to učiniti?

- Kao što je bio vrlo nizak dignitet bivše Vlade, čemu svjedoče ankete, podjednako nisko je ocjenjivan i dignitet Sabora. To nije dobro, a Sabor kao institucija to ne zaslužuje. Obrnuto, zaslužuje najviše poštovanje jer je on odraz volje građana. Saborski zastupnici su izabrani njihovom izravnom voljom, predstavljaju ih i trebali bi zastupati njihove interese. A tijekom mandata prošle Vlade Sabor je postao tek periferna ispostava Vlade. Umjesto da se zakoni donose, raspravljaju, argumentiraju i bruse u Saboru koji je zakonodavno tijelo iz kojega Vlada izvire i koje ju imenuje - događalo se obrnuto. Ono što se odradilo u Vladi s druge strane Markova trga, to se bespogovorno, bez ikakve izmjene, petkom izglasavalo u Saboru od strane vladajuće većine. Išlo se toliko daleko da su odbijane i naše primjedbe koje nisu imale veze s politikom, već su ukazivale na tipfelere ili nomotehničke greške, a zakoni takvi izglasani. Onda bi se za par mjeseci zakoni vraćali s istim izmjenama koje smo bili predlagali, ali sada kao prijedlog Vlade. Tako ne treba raditi. Sjećam se devedesetih kada sam bio ministar. Tada se glavni dio konstruktivnog rada Sabora provodio u odborima. Oni su, kao i u većini europskih parlamenata, bili mjesta gdje se diskutiralo o zakonima, sučeljavalo različita mišljenja i argumente i nalazilo najbolja rješenja. Na sjednicama odbora su redovito bili prisutni mediji. Sada se rad u odborima sveo na formalnost, a na sjednice većine od 28 odbora mediji uopće nisu doslovno nikada dolazili. Međutim, nisu za to novinari krivi. Nisu dolazili na sjednice odbora jer se na njima naprosto ništa značajno nije zbivalo. Zakonski prijedlozi bi se rutinski raspravili, i onda odlazili na plenarnu sjednicu koja je bila glavno prizorište. A tamo bi opet najveću pozornost dobivali oni koji su znali doskočicama, zgodnim više ili manje prikladnim izričajima privući pozornost, a ne oni koji su uložili veliki trud u pripremu svojih rasprava i argumentima pokušavali konstruktivno poboljšati tekstove zakona.

Kako ćete išta promijeniti ako bitno ne povećate proračun Sabora? Ni jedan zastupnik nema savjetnika, asistenta koji bi mu makar pripremio što govore europske direktive o temi koja mu je na dnevnom redu kao što je to recimo u Bundestagu. Treba li, primjerice, od Sandre Perković očekivati da sama traži rješenja u europskom komparativnom pravu?

- Ako se uspoređujemo s nekim drugim parlamentima mnogo bogatijih zemalja, bio sam u više njih, u većini zastupnici doista imaju uz sebe nekoliko ljudi koji im pomažu u pripremi rasprava. Vi ste spomenuli Bundestag u kojem svaki zastupnik ima uz sebe najmanje pet-šest ljudi - tajnice, savjetnike... ali je Njemačka neusporedivo bogatija od Hrvatske. Kod nas dio zastupnika uopće nije smješten u glavnoj zgradi Sabora, nego po drugim zgradama na Gornjem gradu, nerijetko u malim sobama koje dijele po dva zastupnika. O savjetnicima i administrativnim pomoćima mogu samo sanjati. Međutim, kako ćemo svakome zastupniku plaćati savjetnika, a istodobno je opće raspoloženje i želja da se zastupnicima smanje plaće. To ne bi bila ušteda već povećanje troška. Mi se kao društvo moramo odlučiti što želimo.

Može li se u želju za vraćanjem digniteta Saboru i podizanjem kvalitete njegova rada uklopiti najava o smanjenju plaća? One su pristojne, ali nisu svemirske.

- Ponavljam, valja postići konsenzus oko toga što želimo. No, dignitet se može vratiti prvenstveno kvalitetom rasprava, tako da u Saboru ne budu s jedne strane neki koji se vrlo ozbiljno satima i satima pripremaju za rasprave koje onda mediji niti ne spomenu, a s druge oni koji uopće ne dolaze u Sabor ili koji će u deset minuta preletjeti preko nekog teksta i na temelju toga ispaliti jednu efektnu rečenicu, no koju će zabilježiti svi mediji.

Očekujete li, ako ćete tražiti ulaganja u Sabor, podršku stranačkog šefa Tomislava Karamarka koji je već najavio smanjenje dužnosničkih plaća?

- Jako je važna dobra suradnja između Vlade i Sabora, a uopće ne sumnjam da će takva biti. A plaće su, ponavljam, stvar konsenzusa. Ako svi procijenimo da je stanje u društvu takvo da bi i političke elite morale dijeliti sudbinu društva i onih koji su uistinu slabo plaćeni, onda ćemo ići tim putem. Uostalom, izabrani zastupnici su sami htjeli doći u Sabor, nitko ih nije tjerao da se natječu na izborima.

S bivšim predsjednikom Sabora Josipom Lekom obavili ste primopredaju dužnosti. Jeste li pogledali što vam je ostavio u sefu?

- Nisam još otvarao sef. Ne čini mi se da je to presudno u ovom času.

Niste izabrani konsenzusom za predsjednika Sabora što odstupa od uobičajene prakse, ali pokazuje i da ćete u Saboru imati tanku većinu.

- Većina koju imamo u Saboru je čvrsta. Naravno, radije bih da sam izabran jednoglasno jer je to bila dugogodišnja dobra parlamentarna praksa. HDZ je kao oporba bio jednoglasan u podršci g. Špremu, pa onda g. Leki iako su bili iz nama suparničkih političkih stranaka. Tako smo postupali i u drugim stvarima, primjerice kada su se skidali imuniteti. Ovaj put je većina SDP-a odlučila drugačije postupiti, a o razlozima valja njih pitati.

Iz SDP-a dolaze optužbe na Lekin račun da si je glasanjem za vas kupovao glasove HDZ-a za prolaz u Ustavni sud. Biste li mu, kada bi se Leko doista kandidirao, dali podršku u izboru za ustavnog suca?

- Kada je riječ o g. Leki moram reći da smo vrlo korektno surađivali dok je on bio predsjednik, a ja potpredsjednik Sabora. Osobito u prvom razdoblju dok premijer nije povećao svoj pritisak na njega i Sabor. Kao što sam rekao u inauguracijskom govoru kad sam mu zahvalio na dosadašnjem radu, svjestan sam da g. Leki nije bilo lako u nekim trenucima i da je ponekad imao drugačije mišljenje od onog koje je izricao ili je morao izricati s govornice. Mislim da je nekorektno od onih iz njegove stranke koji insinuiraju da je to što je imao svoje mišljenje pri glasovanju o meni bilo zbog neke koristi. Što se ustavnih sudaca tiče, oni se moraju izabrati u idućih šest mjeseci. Nadam se da će se izabrati konsenzusom. Naime, pokazalo se koliko je loše kada se postupa drugačije - podsjetimo se pokušaja od prije nekoliko mjeseci kada je SDP bez ikakvih dogovora, što je isto bila dobra praksa godinama ranije neovisno o tome tko je bio na vlasti, pokušao na brzinu izabrati suce. Srećom, nisu u tome uspjeli.

Sigurno niste u HDZ-u raspravljali o Leki kao potencijalnom kandidatu za Ustavni sud, no kakav je vaš osobni stav?

- U ovom trenutku ne bih spomenuo ni jedno ime, bilo u pozitivnom ili negativnom smislu. To ne bi bilo korektno.

Čini se da vam je raspisivanje natječaja za izbor ustavnih sudaca jedan od prvih poslova jer je krajnji rok do konca travnja. Hoćete li stići to obaviti?

- Ima dovoljno vremena. Osobito ako postoji dobra volja i želja za dogovorom. A ja duboko vjerujem u demokratski proces koji treba vladati u Saboru. Ne smijemo se voditi isključivošću nego uspostaviti dijalog, pluralizam, uvažavati drugačija mišljenja s kojima se ne moramo slagati, ali ih moramo moći i znati pristojno saslušati i argumentima se, ako imamo drugačije stavove, boriti protiv njih. Dakle, bez vrijeđanja i vike kojoj smo nerijetko zadnjih godina svjedočili, nego kulturnim dijalogom i uljuđenom raspravom.

Lako nam se može dogoditi da ostanemo bez Ustavnog suda. Suci se biraju dvotrećinskom većinom, a predsjednik SDP-a Milanović već je govorio o mogućnostima funkcioniranja zemlje i bez Ustavnog suda. Što ćete ako stvari odu tim putem i ne uspijete ostvariti dijalog sa SDP-om?

- Duboko vjerujem da će se dijalog uspostaviti i da će se postići konsenzus. G. Milanović nije SDP, i siguran sam da to shvaćaju hrvatski građani, a danas to još više shvaćaju članovi SDP-a.

Milanović je sasuo topovsku paljbu po HDZ-u i Domoljubnoj koaliciji. Nazvao vas je kriminalnom organizacijom u kojoj su fašisti i rasisti. Kako ste primili “komplimente”?

- Srećom, to nije rekao za saborskom govornicom, premda je i za njom svašta bio izgovorio u proteklom razdoblju. Svatko od nas, pogotovo u javnom govoru, kada nešto izrekne time više govori o sebi samome nego o onima o kojima je govorio. Moje je duboko uvjerenje da se, bez obzira na različite stavove, uvijek moramo pridržavati temeljnih principa pristojnosti i dobrog kućnog odgoja. Netko bi to i njemu konačno trebao objasniti.

Predsjednik SDP-a se koristio vrlo grubim rječnikom neuobičajenim u javnom govoru, no iza toga ostaje činjenica da su u HDZ-ovoj koaliciji ljudi čija su politička stajališta neprihvatljiva. Recimo, stavovi Ladislava Ilčića o muslimanima.

- Ne želim biti ničiji odvjetnik. Svatko odgovara za svoje riječi. Ali koliko znam, g. Ilčić je kasnije objasnio što je želio reći. No, zanimljivo je pitanje za cijelo naše društvo - zašto se svaka nespretnost ili loše sročena pa čak i sporna izjava ako dolazi s jedne strane potencira, dodaju joj se dalekosežne konotacije, i danima se razvlači, a kada se puno gore stvari kažu s druge strane, preko njih se šutke prijeđe, ignoriraju se ili dobiju tek jedan redak teksta.

Kad smo kod Domoljubne koalicije, imate i partnere kojima nisu mrske crne odore i koketiranje s ustaštvom. Isto tako, na izbore su išli ljudi iz HDZ-a nad kojima visi kazneni progon. Je vam to teret?

- Što se tiče ideologije, moj osobni i stav cijele moje stranke je jasan. Kategorički smo uvijek osuđivali svaki totalitarni režim, nacistički, fašistički i komunistički. Svaki osuđujemo, smatramo ga neprimjerenim i sramotnim za one koji su u njemu sudjelovali. Volio bih kada bi se i drugi također tako jasno odredili o svim totalitarističkim režimima a ne samo osuđivali neke a druge čak slavili. A kad govorimo o optužnicama i osobito presudama, onda je SDP zadnja stranka koja bi smjela govoriti o njima. HDZ je svoju katarzu prošao, javno i vrlo jasno. A je li to učinio SDP i do sada vladajuća koalicija? Nije! Dapače suprotno! Podupirali su pravomoćno osuđene ljude i oni su postajali njihovi gradonačelnici. Do zadnjeg časa su stajali iza ljudi za koje se znalo da će se protiv njih podići optužnice zbog kaznenih djela. A za sudbinu istraga o nizu važnih osoba iz njihovih redova o kojima su mediji iznosili vrlo ozbiljne optužbe još prije dvije ili tri godine, više nikada nismo ništa čuli.

Vrlo je realno da će se Zakon o pobačaju uskoro naći u Saboru, a Ženska mreža već prosvjeduje. Kako gledate na pitanje pobačaja?

- Odluka Ustavnog suda će se poštivati, ma kakva bila.

A pobačaj? Da ili ne?

- To je vrlo složeno pitanje koje nije riješeno u većini zemalja, a jednostavan odgovor ‘da’ ili ‘ne’ je praktički nemoguć i to iz niza razloga. Moj osobni stav je da treba jamčiti pravo svakoga na život od prirodnog začeća do prirodne smrti. Međutim, u različitim zemljama, to je različito riješeno. U nekima se zemljama desetljećima vode diskusije o selektivnim rješenjima. Odgovor je za neke u društvu jednostavan, ili se barem takvim čini, ali je za mnoge vrlo složen.

Ima li situacija u kojima biste zabranili pobačaj i onih kada biste ga dopustili?

- Nije dobro da se teme koje zadiru u suštinu svjetonazora mnogih ljudi estradiziraju i svedu na par rečenica. Ne bih mogao to tako pojednostaviti u jednoj rečenici intervjua. Pa o tome su napisane knjige i knjige.

Od svega što ste rekli u inauguracijskom govoru, najviše je pažnje izazvao stav da bi Saboru valjalo vratiti ime Hrvatski državni sabor. Jeste li požalili što ste to izgovorili?

- Jasno da nisam požalio jer rijetko kada govorim o stvarima o kojima nisam promislio. Zanimljivo je, međutim, da su neki iz cijelog petnaestominutnog govora u kojem sam se zalagao za više demokracije, kulturu dijaloga, diskusiju na osnovu argumenata, za potrebu da Sabor kao jedna od ključnih institucija za očuvanje identiteta hrvatskog naroda i hrvatskih nacionalnih interesa istodobno mora biti jamac poštivanja prava i vrijednosti svih ostalih građana koji nisu Hrvati, te ukazivao da je poštivanje drugačijih, drugih, različitih, osobito onih koji su na bilo koji način manjine u društvu, odlika demokracije i odraz stupnja demokracije, čuli samo jednu riječ. Uz sve to, ono što sam govorio o odgovornosti društvenih elita, socijalnom pristupu, solidarnosti s potrebitima, postizanju ravnoteže između tržišta i socijalnog pristupa, poticanja svjesnosti zastupnika na odgovornost prema građanima, poštivanja vrijednosti izdignuvši se iznad osobnih, skupnih ili stranačkih interesa, potrebi da ponudimo nove ideale kako bi Hrvatska napokon izašla iz duboke ne samo gospodarske već i društvene, moralne i vrijednosne krize u kojoj se nalazi, neki su uspjeli čuti samo jednu jedinu rečenicu, ili riječ. Bojim se da su oni koji su čuli samo tu rečenicu, oni isti koji nisu vidjeli, ili nisu željeli vidjeti kako je tijekom njihove vladavine nastalo 320.000 blokiranih, kako se kreditni rejting Hrvatske srozao u smeće, kako je hrvatski dug narastao na najviši u povijesti, itd. No, raščistimo zašto sam predložio Hrvatski državni sabor. To je povijesna priča koja datira od 1848. godine kada se prvi put novi hrvatski Sabor stvorio od stališa, dakle ne samo od plemića, i počeo se nazivati Hrvatski državni sabor. Stjepan Radić je barem desetak godina u svakom svom govoru, iako se u nekim razdobljima nije službeno tako zvao, govorio isključivo Hrvatski državni sabor. Devedesetih godina, od 1997. do dolaska SDP-a na vlast, također se zvao Hrvatski državni sabor. Ne vidim što je toliko strašno u tome nazivu. Zašto te iste ne smeta naziv primjerice Hrvatski državni arhiv? Naravno da to sigurno nije prva ni najvažnija stvar koju ću inicirati, niti ću na tome inzistirati, a i svjestan sam da za to treba promjena Ustava i dvotrećinska većina.

Dijalog, tolerancija te poziv na zajedništvo su osnovne poruke vašeg nastupnog govora kao predsjednika Sabora. Mislite li da u kontekstu trenutnih političkih odnosa možete nametnuti te vrijednosti?

- To se ne može nametnuti. Ne vjerujem u nametanje. Stvari o kojima govorim mogu se i moraju se poticati i facilitirati. Upornim radom i razgovorima u tom smislu, njegovanjem kulture dijaloga mora se stalno iznova graditi povjerenje jednih u druge. Duboko vjerujem da se može postići razina konsenzusa i shvaćanja da različita mišljenja ne moraju biti mržnja i sukob već različiti putevi do istoga cilja. To je važno jer se neke stvari od nacionalnog značenja ne mogu ostvariti u jednom mandatu.