Žena kraj mene ima najljepše čizme na svijetu. Lakirane, oštre, pomalo robusne, nalik jahaćima, odašilju vrlo jasnu poruku: ja sam frajerica i sa mnom se nitko ne može zezati. Mačka u čizmama, srećom, tiho govori u najnoviji BlackBerry, pa se slobodno mogu prepustiti najdražem ženskom hobiju dok čekamo zeleno svjetlo na semaforu: čisti voajerizam, buljenje, igra pogađanja modnih marki, ukusa, stila i, povrh svega, čitanje između redova (ili slojeva odjeće). Ako ste jako pažljivi i igrate ovu igru još od srednje škole, odjeća i obuća vam mogu reći gotovo sve o pripadnici vašeg spola koju škicate.
Ova dama prava je predstavnica onog tipa žena kojemu sam jednom davno tako jako htjela pripadati: samostalna, čvrsta, zaposlena, hrabra kao vojnik, brza kao munja, spretna kao Michael Jordan i Martha Stewart zajedno, hladna kao špricer, opasna kao, nemam pojma, zračna puška ili slučajni metak zaostao nakon bitne utakmice na Maksimiru… Da skratimo priču: gotovo muškarac. Ali, muškarac u skupim lakiranim kroko čizmama iznad koljena (s niskom petom jer je u visokim petama posve nemoguće izvesti sve ono što si je ona isplanirala za taj dan)!
Zamišljam njezin život kao idilu iz mojih dječjih snova: rano ustaje, u minimalističkoj kuhinji čistoj kao apoteka kuha filter kavu automatskim pokretima, a misli su joj već na projektu koji u svojoj marketinškoj agenciji oko podneva predstavlja klijentima. Nakon što u glavi prođe još jednom kroz sve detalje koje je sinoć pripremila, u kavu sipa žličicu smeđeg šećera (ali pravog, a ne onog ofarbanog koji nam nude po kafićima, jer ona zna razliku i jede samo organsku i nutricionistički vrijednu hranu). Prilazi svojoj staklenoj stijeni koja gleda na vrt u centru grada, otvara je i izlazi na mali, ali savršeno uređen balkončić (u stilu Saše Šekoranje). Započinje svoj jutarnji, ritualni pozdrav suncu.
U redu, možda sam malo pretjerala s vježbama za tijelo i duh, ali shvatili ste poantu: savršenstvo iznutra i izvana, uz puno truda i rada i maksimalnu nagradu za taj trud. U mojim tinejdžerskim maštarijama uopće nije bilo upitno da su žene ravnopravne. U njima nitko nije mijenjao prezime, nitko nije kuhao, nitko nije prao prljave čarape i svi su nosili točno ovakve čizme kakve ima Mačka pored mene.
Problem s tinejdžerskim snovima je u tome što pomalo sliče sapunicama: ispod crno-bijelih želja i maštanja nema sitnih nijansi kojima pravi život (nažalost ili na sreću) obiluje. Tko pere smrdljive čarape? Tko kuha? Tko čisti kuhinju apoteku? Tko ju je izabrao? Tko zove majstore kad se u njoj pokvari, kao meni, ugradbena perilica za suđe?
Naletjeh baš nekako simultano s problemom s perilicom na tekst o tome kako mnoge žene s težnjom za životom poput moje zapravo pate od onoga što se u psihologiji zove penis envy (nemojte me tjerati da prevodim, na engleskom zvuči pristojnije). Pročitah na brzinu što je gospodin Freud rekao o nama koje smo ljubomorne na mušku potenciju i sposobnosti. Imam sve simptome.
Ako se vratite malo unatrag, možete i sami u mom tekstu prepoznati nesvjesnu upotrebu falusnih simbola. - Pa zaboga - čujem Sigmunda kako vrišti (u mojoj maštariji on govori hrvatski s njemačkim naglaskom u izvedbi Rade Šerbedžije) - šve je jašno kao bijeli dan! Pa maločaš je frekla da želi biti opašna kao cračna puška! Rekoh, ne porekoh. Htjedoh živjeti poput frajera, slobodno i (o)bijesno, htjedoh zarađivati da ne bih morala, poput moje bake, žicati lovu za haljine, htjedoh posjedovati stan da se ne bih morala, poput Vedranine mame, parničiti za pola imovine nakon razvoda, a što je još bitnije od materijalnog, htjedoh biti samostalna i snažna jer me samo takve žene privlače. Jer sam (naivno) mislila da samo takva žena može biti privlačna frajerima, da samo takvu mogu voljeti - i ja, i oni.
Htjedoh sve što je htjela i Mačka pored mene. A što smo htjele, to smo i dobile, očito, jer i moja torba skriva BlackBerry poput njezinog, moleskin notes s punim rasporedom i neplaćene račune za stambeni kredit, koje sam baš krenula podmiriti.
No, ako sam nekada i bolovala od sindroma zavisti za penisom (čitaj: zavist za moći), nije mi trebala terapija da me izliječi. Samostalan život učinio je to za mene, pa sada mogu reći da bolujem od izražene zavisti za... onim drugim organom, koji neke mame od milja ili od srama zovu pipica. Sjetila sam se da je šovinističkoj Freudovoj teoriji Erica Jong davno prije mene divno parirala: “Zašto muškarci misle da je njihov najveći kompleks ujedno i naš najveći kompleks”.
No, iz tih misli trgne me još uvijek prisutan bijes na majstora za ugradbene mašine. Sjetim se kako mi je samouvjereno dobacio, nalakćen na moj kuhinjski otok (spoj minimalizma s američkom kuhinjskom raskoši - jasan znak da nikada nisam raščistila sa sobom i ne znam želim li biti hladnokrvna karijeristica ili topla majčinska figura koja zamamno miriše po dojenju i Mustelinim uljima):
- Jeste li vi baš sigurni da vaša mašina ne radi?
Ovo možda zvuči kao dijalog iz njemačkog pornića, ali, uvjeravam vas, atmosfera nije bila nimalno strasna. Dapače, s obje strane frcali su jasni znaci prezira; s njegove prema mom smeću koje već danima čeka da ga se baci (u svoju obranu, čvrsto zatvoreno), s moje prema činjenici da mi je već treći put u par mjeseci popravljao mašinu koja bi, da joj se starost mjeri ljudskim godinama, još bila na majčinom mlijeku.
- Naravno. Mislite li da ne znam prepoznati kvar na perilici?
- Meni sve izgleda u redu.
- Po stoti put vam kažem, suđe iz perilice izlazi mutno.
- Samo čaše ili svo suđe?
-S.V.O. S.U.Đ.E.J.E. B.I.J.E.L.O. K.A.D. I.Z.A.Đ.E.
- A kako vi točno perete suđe? Pokažite mi.
Ne znam što je htio s tim pitanjem. Valjda je bio duboko uvjeren da žena poput mene, očito loša domaćica (smeće!), vrlo histerična (moja reakcija na njegovu nenajavljenu zvonjavu u osam ujutro nije za objavljivanje), ne zna pravilno uključiti perilicu. Priznajem, nisam dobar cast za ulogu u filmovima za odrasle. Sve moje maštarije vezane uz znojne mišićave radnike svode se na upotrebu njihovih alata u svrhe posve suprotne onome što izaziva orgazam. U proteklih godinu dana, otkad uređujem stan, razvila sam fizičku odbojnost prema komunikaciji s muškarcima koji mi nešto sređuju.
Ma koliko bila svjesna činjenice da će moj životni prostor nakon ovog teksta vjerojatno zauvijek ostati work-in-progress, moram reći da su svi do jednoga prema meni bili - užasni. Bahati, sa stavom “gdje-vam-je-muž” ili “vi-to-ne-razumijete” vječno su mi objašnjavali da se nešto ili ne može ili da su moji zahtjevi toliko nenormalni da će ući u anale luđačkih ideja vlasnika stanova. Kad sam se požalila prijateljici da sam posve izluđena njihovim maltretiranjem i muljanjem, dala mi je vrlo koristan savjet:
- Pa pričekaj da Janko završi sa snimanjem, pa neka on to hendla! Zakaj bi se ti zamarala! I ti radiš!
Točno tako. Ali nekako se dogodilo - a ja vidim krivca u svojim feminističkim maštarijama - da sve preuzimam na sebe. Pod parolom “ja to sve mogu, samo da su čizme lijepe”, plaćam kredite u banci, svađam se s operaterima, faksiram uplatnice, rješavam uknjižbu i računovodstvo, a Dečko snima.
Nedavno sam na tehničkom pregledu objašnjavala kako “iz one rupe ispada poklopac, znate, iz one kraj onoga kraj registracije”, dok mi je mobitel manijakalno zvonio upozoravajući me da će nam isti auto oduzeti jer nismo platili 10 eura globe zbog kašnjenja s uplatom prošli mjesec. Kad sam tegleći vrećice s hranom (neorganskom, jer zaista nemam vremena za čekanje kod Severa), konačno došla doma i upalila kompjutor da bih odradila posao za koji sam se borila, na desktopu su me dočekala tri maila iz kojih je vrištalo HITNO, Plavki se piškilo, a suđe iz mašine je opet izašlo flekavo.
Ogledah se oko sebe. Od apoteke, vjerujte, ni A. Ideja staklene stijene doduše postoji, ali je vrlo flekava i nedovršena. Jedno što me povezuje s gospodičnom iz moje vizije je kava koju guram u sebe u ogromnim količinama, bez šećera i s njime, sasvim svejedno, daj što daš.
Tu večer, dok sam u sebe ulijevala crno vino (iz vrlo mutne čaše), da si zavaram i dušu i želudac jer sam odustala od kuhanja, došla sam do svoje teorije o zavisti za pipicom. Ovom prilikom molim nekog dobrog i ambicioznog mladog analitičara da je zapiše.
Želim biti pič…., nježna i mila, potrebita i nejaka, žena koja se ne razumije u račune i računala i samo je treba maziti i paziti i često joj ostaviti 200 kuna za njezine potrebe, koje uključuju superkrpu i tople uvijače za kosu.
O, Bože, zašto smo im ikada zavidjele, zašto smo se pretvorile u mačke u niskim čizmama, kad su visoke pete tako praktične i za tijelo (guzica super izgleda) i za duh (“Dragi, moraš pozvati taksi, ja jednostavno ne mogu hodati, imam pete”). Odjednom mi život moje bake ne djeluje nazadno. Poželjeh odbaciti svoju veliku torbu u koju sve stane, zajedno za Vip.netom, moleskinom, BlackBerryjem, računima i rezultatima Papa-testa. Poželjeh pasti u nesvijest i do kraja života glumiti nesposobnu ženicu, gradsku Brezu, osjetljivu na sredstvo za ručno pranje suđa, vodu iz pipe i povišene tonove.
Fantaziju o mojem djevičanskom povratku među nemoćne žene prekine zvonjava mobitela - ovog puta mog.
“Maco, samo da ti javim da sam bio ranije gotov, pa sam napravio carbonaru”, piše na displayu, a meni se razgali srce. “PS Divan ti je tekst. Vt.”
Začuh iz drugog auta Mačku u čizmama kako govori u slušalicu:
- Moram ići, baterija mi je na kraju. Doma sam za 15. Stavi mahune da se griju. Ljubim te.
Uto se upali crveno svjetlo, obje krenemo, svaka u svojim niskim čizmama. Na tren nam se okrznu pogledi, kao da smo si rekle:
- Sretno dalje, ambiciozna sestro.
Ili: između kuronje i pičkice, možda postoji još nešto, bez zavisti.