MARUŠKA VIZEK

ZAŠTO SU STRANCI U HRVATSKOJ USPJEŠNIJI... i zašto njihovi zaposleni imaju 24% veće plaće?

Radnici u poduzećima u stranom vlasništvu imaju 1066 kuna veću plaću od onih zaposlenih u domaćima. Jedna rečenica je sasvim dovoljna da razbijemo mit o tobožnjim neoliberalnim stranim poduzećima koja izrabljuju domaće radnike.

Globalna ekonomska kriza iz 2008. natjerala je i ekonomiste i nositelje ekonomskih politika na promjenu percepcije o važnosti industrije za ekonomski rast. Prije krize, ako je zemlja imala veliki industrijski sektor, tvrdilo se da je njezina ekonomska struktura zastarjela jer odudara od tipične strukture postindustrijske zemlje u kojoj dominiraju uslužne djelatnosti. Međutim, budući da su zemlje Unije s velikim industrijskim sektorom puno lakše prebrodile krizu, snažan industrijski sektor opet se počeo smatrati nužnim preduvjetom za brzi i održivi rast.

S izmijenjenom percepcijom o važnosti industrije, pomalo se mijenja i stav Europske unije prema industrijskoj politici. Industrijsku politiku možemo definirati kao državnu intervenciju koja pokušava izmijeniti strukturu proizvodnje prema onim industrijama koje se smatraju strateški važnima ili za koje se očekuje da imaju veći potencijal rasta. Premda je uloga ekonomske politike u preoblikovanju ekonomske strukture i dan-danas tema koja se intenzivno debatira i o kojoj ne postoji konsenzus, svaka zemlja provodi nekakav vid industrijske politike. Europska unija je tako u šezdesetim i sedamdesetim godinama prošlog stoljeća provodila intervencionističku industrijsku politiku usmjerenu na razvoj pojedinih sektora čiji su rezultati bili poprilično razočaravajući. Neuspjeh tih vertikalnih politika je prouzrokovao redefiniciju industrijske politike na razini Unije. Umjesto vertikalnih, promoviraju se okvirne industrijske politike koje naglasak stavljaju bolje funkcioniranje tržišta i poticanje konkurencije. Specifične državne intervencije u sektore u pravilu se više ne dopuštaju. No nakon krize, čini se da Europska komisija na mala vrata ponovo uvodi i vertikalne sektorske politike, a koji se tiču razvoja čistih industrija i pametnih mreža.

Stare i nove članice

Čak i ako zanemarimo važnost veličine industrijskog sektora, iznimno je bitno da on bude uspješan i propulzivan. Naime, industrijska proizvodnja je najinovativniji i najproduktivniji segment gospodarstva. Ona je nosilac tehnološkog napretka, baza za robni izvoz i okosnica konkurentnosti svake zemlje. U zadnjih dvadesetak godina pod posebnim su povećalom industrijski sektori koji intenzivno primjenjuju znanja i nove tehnologije jer ti sektori ostvaruju veće stope rasta u odnosu na proizvodne sektore koji ne koriste intenzivno tehnologiju i omogućuju zemlji ubrzani ekonomski rast. Na globalnoj razini, stare zemlje članice Europske unije gube konkurentsku utakmicu kada je riječ o elektronici koja je najbrže rastući visoko tehnološki proizvodni segment u zadnja dva desetljeća. No stara Europa je i dalje najveći svjetski izvoznik kemikalija, strojeva i vozila u čijoj proizvodnji se također koriste visoke tehnologije. Međutim, zabluda je da razvijene europske zemlje napuštaju industrijskih djelatnosti koje ne koriste visoke tehnologije. One su primjerice i dalje specijalizirane za proizvodnju hrane, papira i tekstila, ali za razliku od zemalja europske periferije, one su usmjerene na premium prehrambene i papirne proizvode te na proizvodnju pametnih tkanina i tkanina s posebnim svojstvima.

Svaka industrija je bitna

Najveća greška koju si jedna zemlja može dopustiti, a koju si je Hrvatska tijekom procesa privatizacijske pljačke obilato priuštila, jest da neka industrijska grana u potpunosti nestane. Kapacitet zemlje za proizvodnju bilo koje vrste proizvoda je naime vrlo delikatan i temelji se na nečemu što ekonomisti nazivaju industrijska okosnica. Industrijska okosnica predstavlja kombinaciju institucija koje podržavaju i prate proces proizvodnje i skupa znanja, vještina i know-howa koja je utjelovljena u nekolicini ljudi koji organiziraju proizvodni proces. Ako dopustite da se proizvodnja određenog proizvoda ugasi te izgubite grupicu ljudi koji utjelovljuju industrijsku okosnicu, društvo često nepovratno gubi sposobnost proizvodnje tog proizvoda.

Dakako, ekonomska struktura zemalja Europske unije značajno se razlikuje od zemlje do zemlje. No ako tražite sličnosti među zemljama, lako je uočiti da ekonomska struktura u razvijenim zemljama kontinentalne Europe, posebice u Njemačkoj, koju karakterizira veliki industrijski sektor i specijaliziranost u proizvodnji strojeva i vozila nalikuje na ekonomsku strukturu Poljske, Češke, Slovačke, Mađarske i Slovenije. Ta sličnost u ekonomskoj strukturi nije slučajnost. Ona je posljedica truda koje su te bivše komunističke zemlje uložile u održavanje i razvoj industrijskih okosnica, ali i stranih direktnih investicija razvijenih zemalja europskog kontinenta u proizvodne djelatnosti bivših komunističkih zemalja. Proizvodne kompanije iz razvijenih europskih zemalja su preko direktnih investicija selile dijelove svoje proizvodnje u bivše komunističke zemlje s uščuvanom okosnicom i nižim troškom radne snage kako bi optimizirale proizvodnju i povećale profitabilnost. Naravno, veliki industrijski sektor usmjeren na proizvodnju proizvoda s višim udjelom tehnologije, neće riješiti sve probleme jedne tranzicijske zemlje, što se najbolje vidi iz primjera Mađarske. No on je omogućio navedenim zemljama bivšeg komunističkog bloka ubrzani ekonomski rast i postepeno sustizanje razine dohotka razvijenih europskih zemalja.

Vlak za bivše k0muniste

Hrvatska je na žalost propustila ukrcati se na ovaj industrijski vlak za bivše komunističke zemlje. Dijelom zbog objektivnih razloga (rat), no najvećim dijelom kao posljedica dopuštanja erozije industrijske okosnice, strana direktna ulaganja u hrvatsku industriju bila su sporadična. Erozija industrijske okosnice je posljedica kriminalnog privatizacijskog procesa u kojem smo nepovratno izgubili ljude koji su utjelovljivali know-how, znanje i vještine neophodne za održavanje proizvodnje u pojedinim djelatnostima. Industrijsku okosnicu dodatno nagrizaju i institucije koje opetovano promoviraju lošu poslovnu klimu i usmjerene su na destrukciju proizvodnih procesa, te politička ekonomija koja interese šačice insajdera pretpostavlja strateškim nacionalnim interesima.

Kakvi smo mogli biti

Kao posljedicu takve situacije naša industrija danas ima bipolarne karakteristike. S jedne strane imamo industrijska poduzeća u stranom vlasništvu koja nam primjerom pokazuju kako bi hrvatsko gospodarstvo moglo izgledati da je tijekom devedesetih bilo mudrosti i osobnog integriteta, a s druge strane imamo domaća industrijska poduzeća koja nam indiciraju realnu sliku hrvatskog gospodarstva u sadašnjem trenutku.

Budući da se na kraju dana ukupni rezultat ekonomske politike mjeri rastom realnog dohotka stanovništva, usporedbu domaćih i stranih industrijskih poduzeća započnimo razlikama u plaćama. Prema podacima Financijske agencije, 733 industrijska poduzeća u stranom vlasništvu isplaćuju prosječnu neto plaću od 5477 kune, dok je prosječna plaća u 10.826 domaćih industrijskih poduzeća u prosjeku manja za čak 1066 kuna. Jedna rečenica nam je dakle sasvim dovoljna da razbijemo mit o tobožnjim neoliberalnim stranim poduzećima koja izrabljuju domaće radnike. Zašto 40 tisuća sretnika koji rade za proizvodna poduzeća u stranom vlasništvu imaju u prosjeku za 24 posto veće plaće? Zato što su oni praktički za taj isti postotak produktivniji od radnika u domaćim poduzećima. To međutim ne znači da radnici u stranim poduzećima rade napornije, već da su njihovo radno vrijeme, te njihova znanja i vještine bolje iskorišteni.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 04:18