Zašto smo nekulturni vozači? Što je korumpiranija zemlja to je veći nered na cestama

ZAGREB - Zaista sam se, i protiv svoje volje, tada zapitala kako je moglo doći do toga. Za uskršnje praznike zaputila sam se sa sinom na more. Kao da nije bilo dovoljno što je snažni auto bio rent-a-car, dakle tuđi. I što svoje najveće blago vozim na stražnjem sjedalu sa 160 na sat, stalno u lijevoj traci jer me je par Litvanaca i Zagoraca svojm propisnim brzinama u desnoj traci pretvaralo u tabadžiju.

Na semaforu na autoputu Zagreb-Rijeka zatreptalo je ograničenje 100 km na sat i s dosadom u očima koje sam preokrenula stisla sam gas. Zaustavio me policajac. Prvo sam lagala da nisam vidjela. Nije prošlo, pa sam ga pokušala pokolebati, objasniti da je njegov pokušaj da me identificira zapravo besmislen, činila sam to s manjim osjećajem krivice od onoga s kojim parkiram na nedozvoljenom mjestu.

Kako postati bandit

Na kraju sam ga, kraj policijskog motocikla, pokušala šarmirati da me poštedi kazne. Nepoznatog muškarca, s državnim obilježjima. Pred očima svoga djeteta. Dok sam vozila dalje, s računom za kaznu bačenim među novine i kartonske čaše s namjerom da ga nikad ne platim, nego da nakon policije probam prevariti i pravosuđe, morala sam se zapitati: kako je moguće da ja, normalna građanka koja poštuje zakone, plaća porez, ne šverca se ni u tramvaju... u pet minuta postane bandit.

Moj američki kolega, dugogodišnji suradnik Wireda, New York Timesa i Rolling Stonea Tom Vanderbilt, ima odgovor. Problem je u samoj vožnji. Vanderbiltovo višegodišnje istraživanje sjajno predstavljeno u knjizi “Vožnja - Zašto vozimo kako vozimo - I što to govori o nama”, pokazalo je da je vožnja aktivnost najsrodnija korupciji. Njegovo istraživanje počelo je kao i mnoga, čuđenjem:

- Nekoliko dana zaredom vozio sam autoputom na kojem su bili radovi. Fasciniralo me koliko je neprijateljstva bilo na mjestu gdje su se spajale dvije kolone. Pitao sam se što bi to moglo značiti, mogu li prometni inženjeri stvoriti bolji sustav. Otkrio sam da je mnogo ljudi provelo mnogo vremena misleći o tim pitanjima. Promet je, shvatio sam, složen i neistražen fenomen - objašnjava Vanderbilt.

Za knjigu, koju je u nas upravo objavio Algoritam, putovao je po cijelom svijetu. Razgovarao sa svima: od prometnih policajaca do direktora General Motorsa. Ispitao je sve, od problema dizajna automobila do uloge ležećih policajaca u organiziranom kriminalu Meksika. Svijet koji je vidio iz te točke, gori je od onoga iz vijesti CNN-a. Za početak, prometni kaos je izravno statistički povezan sa stupnjem korupcije u državi.

Mafija i ležeći policajci

- Ideja je jednostavna - kaže Vanderbilt. - Tamo gdje nema mnogo vjere u vladavinu zakona, gdje ljudi koji poštuju zakon mogu i nastradati zbog toga, taj manjak vjere širi se na cestu. Vozači ne poštuju zakone, policija ih ne provodi ili to čini samo povremeno da bi uzela mito, ceste se ne održavaju, vozačke dozvole dijele se preko veze i tako unedogled.

U Mexico Cityju ležeći policajci su tako visoki da stariji auti ostaju nasađeni na njima pa ih, probijenih dijelova, samo dignu i bace na pločnik. Mafija ležeće policajce koristi kao glavna mjesta za dnevne otmice za otkupninu, prosjaci za napad na vozače, čistači stakala za iznuđenu napojnicu... taj primitivan cestovni izum hrani pola gradskog polusvijeta.

U Zagrebu poplava ležećih policajaca pokazuje kako izgleda kad se sklonost ljudi nepoštivanju prometnih znakova spoji s birokracijom koja autistično provodi zakon prema kojemu svatko tko skupi dovoljno potpisa susjeda može dobiti jednu “kvrgu” pred svoju kuću.

No vožnja pokazuje svoju korumpiranu narav i u urednim društvima, poput Švicarskog, Švedskog i njemačkog. Tu se otkriva važnost automobila kao faktora korupcije. Sam dizajn automobila, piše Vanderbilt, zaslužan je za to. Automobili su naše kapsule neranjivosti. Kroz stakla ne dopiru zvukovi, tihe psovke pješaka, prestrašeni pogledi ljudi kojima smo presjekli put ili ih brutalno prenuli iz misli trubeći im da krenu jer je već žuto na semaforu.

Vožnja je situacija u kojoj inače tolerantni ljudi postižu konsenzus o tome da od ljudi u autima s pločicama očekujemo da se ponašaju kao idioti. O njima znamo samo da su obrisi figura iza stakla, ali nema veze, imamo teoriju za svaku registraciju. Koristimo usporedbe poput “kao Splićanin na Zelenom valu”, žene psuju žene jer voze “kao žene”...

Zen vozači

- Ljudi općenito često imaju problema s tumačenjem ponašanja drugih. Drugim riječima, drugi vam oduzimaju prednost jer su idioti, a vi oduzimate prednost drugima da vas netko ne bi udario autom - smatra Vanderbilt.

Automobili su, povrh toga, izolacija od povratne reakcije. Što nas briga ako nam netko bijesno trubi jer smo mu se ubacili u traku? Ne vidimo ga i ne čujemo i nikad više ni nećemo.

Pri brzini većoj od 25 km na sat, pravi kontakt pogledima je nemoguć, dakle, velika je vjerojatnost da žrtvu svoga bezobrazluka nikad nećemo morati pogledati u oči. Kad u velikim indijskim gradovima u raskršće nahrupi pet automobila, nepisano je pravilo da prvi prolazi vozač koji ne trepne i ne pogleda nikoga. Čim drugi vozač uhvati vaš pogled, smatra to znakom da vam može presjeći put.

U autoškolama nas uče da budemo zen vozači, da “vozimo svoje”, ne trubimo, ne gnjavimo i dociramo vozačima oko sebe. Iako se čini da su ceste pune agresivaca, premoćna se većina ljudi, zapravo, pridržava te preporuke. Vanderbilt je uvjeren da su tihi vozači jedan od važnih faktora prometa.

- U evolucijskoj biologiji postoji ideja “snažnog reciprociteta” prema kojoj su ljudi spremni učiniti svašta da druge kazne za loše ponašanje, čak i ako sami neće imati koristi od toga ili bi mogli čak imati i štete.

Taj refleks može poboljšati evolucijski “fitness” velikih grupa jer potiče akciju protiv kršenja društvenih normi. Ako nikad ne trubimo onima koji vozeći krše propise, moglo bi erodirati zdravlje cijeloga društva. S druge strane, ako trubimo i glasno se bunimo, bar će neki nemarni vozači pokušati voziti bolje.

ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU JUTARNJEG LISTA