Najgore je u istoj ruci držati nešto vrijedno i vrećicu za smeće. Prije ili kasnije će sve iz ruke završiti u kontejneru kao što se to prije desetak dana dogodilo Jadranki, Zagrepčanki koja je prije trideset godina odselila u SAD, koja je na dan kad je trebala poletjeti za SAD izgubila ključeve unajmljnog automobila.
Svake godine dolazi u Hrvatsku provesti godišnji odmor, a krajem kolovoza se preko Londona vraćala u SAD.
Avion je letio u 13:20 pa je tog jutra otišla do pekare, na kavu i usputno ponijela vrećicu s plastičnim otpadom. - Kada smo shvatili da je ključ unajmljenog automobila vjerojatno završio u reciklaži, iako nisam bila 100% sigurna, situacija je postala napeta jer je trebalo vratiti unajmljeni auto i stići na avion za London, pa dalje za Pittsburgh. Triput sam prošla po istom prostoru pokušavajući naći ključ, vratila se do pekare Noel, pitala u nekoliko dućana, kafiću i frizeraju je li netko pronašao ključ. Nažalost, nije – kaže Jadranka.
- Vrijeme je curilo i trebalo je krenuti na aerodrom. Nervoza je bila na vrhuncu, svi smo se međusobno svađali - opisuje američka liječnica. - Odlučila sam zvati taksi i krenuti na aerodrom i ostaviti auto da to sestra nekako riješi. Avion je kretao u 13.20, taksi je došao u 12.15 i tako smo kći i ja krenule, dodatno se nervirajući oko toga hoćemo li uopće stići na vrijeme na aerodrom. Na sreću, avion je kasnio, pa smo svi stigli – opisuje Jadranka, dodajući da je u međuvremenu objasnila situaciju rent a car agenciji iz koje su joj odgovorili da će, uz svo razumijevanje, nažalost morati platiti trošak novog ključa u iznosu od oko 600 eura.
Auto je novi ključ iz Trogira čekao parkiran na ulici, nedaleko križanja Lopašićeve i Bulićeve, gdje se nalazi Čistoćin kontejner za otpad.
- Branko i ja smo bili na gablecu kad je zvao šef i rekao da treba otići i izvaditi ključ iz kontejnera – govori Miro Švelić, vozač Čistoćinog kamiona koji s kolegom Brankom Kovačićem prazni kontejnere, oni su jedna od Čistoćinih ekipa na cesti.
Jadrankina sestra je nazvala Čistoću, objasnila problem i tako je angažirana jedna od Čistoćinih ekipa. Miro je već bio u sličnoj akciji, nedavno su tragali za starim mobitelom, prije toga za kovertom.
- Tko zna, ljudima su u mobitelu neke fotografije, emotivno vrijedne stvari i onda zamole, pitaju postoji li šansa da se to pronađe. Naravno da pokušamo pronaći – kaže Švelić kao najprirodniju stvar na svijetu, pomalo iznenađen što je pronalazak ključa privukao pozornost.
- Otišli smo na tu lokaciju, brinuli smo o tome je li "zvono", taj kontejner, već ispražnjen, onda bi bilo nemoguće pronaći ključ. Čekala nas je gospođa s djetetom i ponudila da će s nama tražiti. To nije dolazilo u obzir, imala je dijete i rekli smo joj da čeka. Razvrstali smo vreće u tri grupe, mora da je izgledalo neobično jer smo to radili na cesti i krenuli smo tražiti – opisuje Miro kako je izgledala potraga te srijede. Temperatura je bila klasično ovoljetna, oko 30 stupnjeva, majice su im bile potpuno mokre, a ključ se, kao i uvijek u sličnim situacijama, nalazio negdje između zadnjih vrećica.
- Ako tražimo nešto za Zagrepčane, uvijek to radimo pred njima, ne želimo da netko pomisli da smo našli traženi predmet i da ga nismo predali – govori Miro o dodatnoj mjeri opreza. Zato i ne zna koja je najvrijednija stvar koju su pronašli.
- Primjerice, tražimo kovertu, ali ne znamo što se u njoj nalazi, kakvi dokumenti – veli Miro, ali se ne zamara time. On i kolege su, kaže, najzadovoljniji kad uspiju pronaći traženi predmet. A tek ljudi koji u kontejner ispuste ključ s vrećicom.