Čitav Zagreb o tome je šaptao. Pa i glasno govorio. Nakon što je 1943. godine ing. Milovan Kovačević pobjegao s ustaških vješala u Dubravi, po gradu su se spredale legende. U novinama je navedeno 16 obješenih, a znalo se da ih je u Dubravu odvezeno 18. S vješala je te kišne noći 20. prosinca pobjegao i Istranin Pino Jurčić.
Zagrebački graditelj i njegova supruga na tavanu su skrivali Tita i družili se s Krležom (2. dio)
Kovačevića je kobni događaj obilježio zauvijek. Prvo je bio doživljen kao heroj, a kasnije kao izdajnik. Ostali pomagači NOB-a koji su te večeri tragično stradali nazvani su Prosinačkim žrtavama.
Milovan Kovačević bio je arhitekt projektant, crtač i perspektivist. Samostalno ili sa suradnicima autor je mnogih antologijskih zagrebačkih zgrada i kuća, kao što je poslovna zgrada Deutsch na uglu Preradovićeve i Tesline, modernistička zgrada Stojsavljević u Petrinjskoj 47, vila Kamenarović u Rockfellerovoj ulici 33 i Tehnički fakultet, danas fakultet građevine i arhitekture.
Kako je onda moguće da danas gotovo nitko ne zna za njega? Nikad nije održana retrospektivna izložba njegovih radova, zaboravljen je, štoviše namjerno ga je ignorirao dio stručne zajednice. Kobna noć u Dubravi odlučila je i o njegovoj arhitekturi, jer je čin bijega bio podložan raznim interpretacijama.
- Tijekom kratkog i tragičnog života Kovačević je realizirao velik broj, mahom stambenih objekata - kaže Krešimir Galović, povjesničar umjetnosti koji je na svome blogu Panoptikum izvukao tog arhitekta iz zaborava.
Koliko je Kovačević bio talentiran pokazuje podatak da je Kuću Deutsch projektirao još kao student dok je radio u Fischerovu birou, gdje je sudjelovao i na drugoj etapi Gradske štedionice na Jelačićevu trgu.
- Prelazi potom kod arhitekta Ede Šena. Unio je u Šenovo stvaralaštvo svježinu i prepoznatljiv duh modernizma tridesetih - kaže Krešimir Galović.
Tijekom ove suradnje nastaje Šenovo najznačajnije ostvarenje - stambena zgrada Šen u Gundulićevoj ulici 34 (1931./2.) za koju su stručnjaci Hrvatskog muzeja arhitekture naknadno otkrili da je vjerojatno Kovačevićo djelo.
Zlata Bujan Kovačević (FOTO: Tomislav Kristo / CROPIX)
Milovan Kovačević bio je duhovit i naočit, bio je svestran, pa i glazbeno obrazovan. Svirao je glasovir, crtao i slikao i sam izvodio vizure svojih projekata. Tijekom rata uglavnom je projektirao obiteljske kuće.
“Poput mnogih Zagrepčana, Kovačević je bio ukopčan u lanac koji je slao u ‘šumu’ lijekove i druge potrepštine. Međutim, jedna je karika popustila, tako da će on biti uhićen, čime je počela njegova višemjesečna golgota”, zapisao je Ivan Supek.
A što se doista dogodilo kobne noći i nešto ranije doznajemo iz knjige “Bijeg s vješala”, koju je napisao Andrija Kovačević, njegov otac, prema onome što mu je sin ispričao i što je sam Milovan zapisao. Dakle, 12. svibnja 1943. godine vraćao se pješke preko Dubrave gdje je prijatelju gradio vilu i svratio prijatelju Kneževiću, domobranskom bojniku. U kući su bili ustaše, koji su već odveli Kneževića, i Kovačević je upao ravno u stupicu... Knežević je bio njegova veza koju je opisao kao kariku u lancu - znao je samo svoju lijevu i desnu kariku. Pokazalo se kasnije da ih je izdala karika s prijateljeve strane. Kovačević je prevezen u Ustaško vojno redastvo u Zvonimirovoj pa u zatvor na Savsku cestu, u krvavu arenu gdje je mučen, ispitivan, mučen... uz zvukove opera.
Nakon torture u Savskoj prevezen je u bolnicu Rebro gdje je ostao dosta dugo zahvaljujući pomoći liječnika. Nakon eksplozije njemačkog skladišta u Sesvetama uhapšena je veća skupina drugova od kojih je većinu dobro poznavao. Dok jedan dan nisu došli - po sve. Utrpali su ih u kamione - znali su da idu u smrt. Iskrcani su na mitnici u Dubravi.
Pred obližnjim kinom bio je stup i na njemu gvozdena kuka s omčom od žice na visini od tri metra. “Vješat će nas. Valjda su se zasitili strijeljanja”, opisao je Kovačević.
Pred odlazak na stup mislio je o bijegu, imao i halucinacije od šoka... Trojica su ga digli na stup, krvnik vojnik gore, a dvojica pomagača ispod... kad im je doslovno zbog jednog poteza glave isklizao s omče. U padu je oborio oba pomagača ispred sebe. Krvnik S. je ostao na ljestvama. Sve je opisao riječima: “Nikad bolje prilike. Desni se pomagač već digao, kune mi mater i oca, psuje, grdi i galami i čisti blato. Lijevi se svađa s krvnikom.”
“Prekratke su ljestve!” viče on. “Treba donijeti druge, više.”
“Ovamo s njim! Još jedanput!” bijesno se dere S.”
Opet su mu stavili omču, ali je opet iskliznuo. Ljutit krvnik S. odlazi po više ljestve. No, Kovačević je nakon drugog pada ostao ležati u blatu i nije se micao, ni znaka ispustio, iako je bio pri svijesti. Vojnici zaključuju da je valjda crknuo. Da provjere opale ga potkovanom bakandžom u glavu. “Sve sami inženjeri, profesori, doktori... Prokleta banda!” reče drugi i gurne me nogom”, opisano je u knjizi “Bijeg s vješala”.
Jedan od čuvara čudio se gdje je krvnik s ljestvama pa kaže drugom da mu ode pomoći jer će mrtvoga objesiti bez obzira. No, počela je jaka kiša pa se i preostali vojnik sklonio ispod kuće sa strehom.
“Sad je čas! Sad ili nikad! Uto opazim kako se cestom od mitnice primiču četiri čovjeka. I u času kada su ona četvorica bila upravo između mene i onog sa strehom... desnim se laktom kao lopta odbacim sa zemlje i kao vjetar pojurim onim mračnim puteljkom... U maglu... U mrak...”, opisao je.
Kaća sa sestrom i roditeljima kao djevojčica
Uskoro je začuo pucnjeve. I strašni S.-ov glas... Vukao se po prvo po zemlji... Okolo kuća, ograda, pa sve dalje i dalje. Čulinec. Granešina. Tu je bila kuća njegova poznanika koju je projektirao. Za dlaku nije ušao jer je supruga poznanika počela dozivati pomoć misleći da je provalnik. Pomogli su mu da ispere rane, obuli ga te ubrzo odlazi. Pa naiđe na neke seljake i oni su ga malo po malo konačno spojili s partizanima.
Partizane je prošao s mnogo tegoba i konačno se početkom 1945. godine u oslobođenoj Dalmaciji malo smirio, prilično oporavio i odmah se primio povjerenog mu plana za obnovu porušenog Zadra. Kući se vratio u svibnju 1945. godine. Dočekala ga je radosna obitelj koja ga je nekoliko puta “pokopala” jer se kasnije pričalo i da je život izgubio u diverzantskoj akciji u Topuskom, pa u padu aviona...
- Nakon rata 1946. godine natjecao se za katedru za graditeljstvo, ali je njegova molba odbačena - priča mi Zlata Bujan Kovačević, 80-godišnja umirovljenica i supruga njegova sina Andre Milovana Kovačevića - Koka, slikara i karikaturista.
- Tada je Anka Berus, ministrica u vladi, izjavila: ‘U Kovačevića ne možemo biti sigurni. Tvrdim da s ustaških vješala nitko nije pobjegao!’ Ta ga je izjava prekrižila - dodaje Zlata Bujan Kovačević.
Vozeći se autom s jednim drugom i drugaricom na neku komisiju izvan Zagreba, a bilo je hladno, dao je svoj ogrtač drugarici koja je bila lakše odjevena, a sam se opasno prehladio. Vratio se kući i legao u postelju, javila se i stara nevolja sa zdravljem.
Umro je u srpnju 1946. godine.
- Ne mislim da je bila neka zavjera protiv Kovačevića, ali je znakovito da s Arhitekture do dana današnjeg, kao ni iz HAZU, nije bilo poticaja da se izložba o njegovu djelu napravi. U Muzeju arhitekture Hrvatske 2007. godine napravili su Analitički katalog fonda Kovačević, međutim nikad nije tiskan ni u nijednom akademskom izdanju - objašnjava Zlata Bujan Kovačević.
Pet godina ranije izdana je knjiga “Bijeg s vješala” uz koju je bila dogovorena i nikad realizirana izložba.
- Ta je izložba čak spomenuta i u pogovoru knjige iz 2002., no do nje zapravo nikada nije došlo, kaže arhitektova snaha.
Još se 2009. godine obratila HAZU s upitom zašto je Kovačevićevo djelo ignorirano, ali nikad nije dobila odgovor. Ipak, kaže, u zadnje vrijeme ima nekih pozitivnih naznaka da bi Muzej arhitekture mogao napraviti neki veći iskorak prema Kovačeviću. Svu njegovu ostavštinu, od oko 500 jedinica, zajedno je s njegovom suprugom Katarinom Kaćom Kovačević Muzeju arhitekture predala još 1993. godine.
Drugi nastavak: Kovačevićeva supruga Kaća, ljepotica koja je skrivala Tita
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....