Točno 47 godina nakon što je u svibnju 1976. završena gradnja, sljemenski je toranj ovih dana konačno otvoren za planinare i izletnike. Doduše, bio je nekoliko tjedana otvoren i 1983., ali u ono su vrijeme brzo odustali od toga.
Prije desetak dana lutajući Medvednicom iznenadila me buka sa Sljemena, glasna glazba i neuobičajeno puno ljudi, podsjetilo me to na one dane u godini kad se do gore, recimo, trče Boroša, Medvednica trail ili kakva druga brdska utrka pa dobro raspoloženi trkači potrošene kalorije nadoknađuju pivom i dugim tulumom na vrhu brda.
Utrka dobrog duha, Boroša, u kojoj se s Jelačićeva placa trči ravno do Sljemena, tek je idući vikend, a razlog one spomenute buke na vrhu Medvednice je otvaranje sljemenskog tornja. Lift vozi na otvorenu terasu, 81 metar iznad tla. Dodaju li se 1033 metra nadmorske visine Sljemena, Zagreb se odavde gleda s 1114 metara.
Krug u sat vremena
Sparno je, pogotovo sparno za početak svibnja. Izmaglica skraćuje pogled, dolje se vidi Zagreb, ali nedovoljno dobro da se raspozna što je, primjerice Bundek, a što Jarun.
Okrećem se na zagorsku stranu, naziru se obrisi Ivanščice, poredana su mjesta koja sa sjevera opasuju Medvednicu.
I kad se posve razvedri, znam, najljepše što se odavde može vidjeti jest - sama Medvednica, obronci i šume tog, oprostite na patetici, zagrebačkog blaga, čistog blaga, što se od Podsuseda prema Zelini prostire na više od četrdeset kilometara dužine.
Pogledom prelazim po skijaškoj stazi, žičari, gledam Činovničku livadu, Hunjku, vidi se sve do istočnih vrhova Roga i Lipe, a na zapadu dijelovi brda koji se obrušavaju prema Zaprešiću.
Unatoč nekim davnim najavama, u tornju neće biti "klasični" restoran ili točnije, neće biti kuhinja, zbog sigurnosnih razloga.
"Kad je toranj građen, u planu je bilo da u prizemlju bude kuhinja, ali to znači i rizik od požara. Zato će se nuditi samo hladna hrana, u ponudi će svakako s vremenom biti nešto za jelo. Do kraja godine bi na 75 metara visine na rotirajućoj platformi trebao biti restoran s cateringom. Trenutačno je u betonu samo utor, rupa gdje treba staviti šine, kotače i mehanizam koji će platformu rotirati da, recimo, u sat vremena napravi puni krug. U planu je na otvorenoj terasi napraviti i stijenu za penjanje, a u tornju interaktivni muzej koji će govoriti o najvećim uspjesima hrvatskog sporta", najavljuje Robert Erhardt, izvršni direktor u Sljemenu 360°, tvrtki koja vodi vidikovac.
Moguće je da će od tornja do Medvedgrada u budućnosti biti i zipline. Doduše, to je više od tri kilometra dužine, ali o tome ozbiljno razmišljaju.
Planinaru je zanimljivo s tornja, iz ptičje perspektive, pokušati kroz šume nazreti kuda idu Leustekova, Bikčevićeva, Gipsova, M1 staza ili recimo 52-ka, ona lijepa staza što prolazi pokraj zapuštenih ostataka nekadašnje plućne bolnice na Brestovcu koju je zagrebački liječnik Milivoj Dežman napravio za glumicu HNK Ljerku Šram kad je oboljela od tuberkuloze. Nekad prvi sanatorij za liječenje tuberkuloze u jugoistočnoj Europi, danas je ružan zapušten betonski skelet.
Metalne šipke
Često penjući se oko Brestovca pomislim na Dežmana koji je sanatorij dao ovdje izgraditi. Bio je lud za Ljerkom Šram, nesretno zaljubljen, za njom je žudio od djetinjstva, bio je prijatelj njezina brata. Nije ga pokolebao ni njezin brak, pa kad je muž bankar pronevjerio novac i nestao, ostavio sina i suprugu Ljerku Šram, a ona teško oboljela, Dežman je činio čuda ne bi li je što dulje održao na životu, liječio ju je pod Sljemenom, na Brestovcu. Umrla je s 39, uoči Prvoga svjetskog rata, a Milivoj Dežman, posve skrhan, privremeno napustio Zagreb.
Na tornju je najviše izletnika koji su došli slučajno, iznenađeni su da je otvoren.
Gledam planinara kojega ljute metalne šipke što mu stalno ulijeću u kadar dok pokušava napraviti fotografiju. Šipke su tu kao ograda, znak sigurnosti.
Zagrebačke umirovljenice Vera (75) i Đurđica (67) pokušavaju s tornja prepoznati dijelove Zagreba.
"Već dulje se spremam na Sljeme, a kad sam čula da je konačno otvoren toranj, to mi je bio dodatni poticaj da dođem", vesela je Đurđica.
Anđelko i Valentina iz Dugog su Sela. Nisu znali da je toranj otvoren, došli su autom pod vrh, namjeravali prošetati do Puntijarke i obradovali se da mogu na vidikovac.
"Fantastično je, čak i meni koji se jako bojim visine, znaju mi se noge odsjeći, recimo kad sam bio na Kalniku...", kazuje u jednom dahu.
"Bi li vas mogla primiti za ruku, pa da se skupa priđemo nešto bliže rubu terase?" pitam, terasa je ograđena visokom ogradom i šipkama. "Možete, da", odvrati pa za par sekundi već skupa gledamo u daljinu, a Anđelko kroz smijeh viče: "Nije me strah! Ne, ovdje me nije strah!"
Sad na Sljeme uz minimalno napora i ponešto novca možete žičarom, pa za nemalih dodatnih deset eura popeti se liftom na terasu tornja i gledati Zagreb i okolicu.
Oko tornja stoje ptice grabljivice, uzgojene, ovdje su pod okom sokolara i vezane, i njih je koncesionar doveo da privuku građane. Sokolar Stjepan Kenig uvjerava me da surom orlu, koji povremeno zauzima borbeni stav, buka iz obližnjih zvučnika, glas Marine Perazić dok pjeva "Program tvog kompjutora", uopće ne smeta.
Kakav god gore sadržaj ponudili, oko žičare i tornja i dalje je razrovana pristupna cesta, uništena još za gradnje žičare i nikad sanirana. Skandalozno je to što je investitor i izvođač do danas nisu doveli barem u nekadašnje stanje, u kojem je bila prije nego što su počeli rovati za žičaru, kopati i voziti tamo i gdje je trebalo i gdje nije trebalo.
Gradeći žičaru, uništili su i one lijepe 73 kamene stepenice kod nekadašnje stanice žičare, pri vrhu Medvednice. Svaki sam tjedan na tom brdu, sam vrh zaobilazim u uskom luku, jer stanje oko njega vrišti o nebrizi.
Da ne spominjemo pohlepu gazda ugostiteljskih objekata s lošom hranom.
Loša realizacija
Nakon tornja svratili smo u ugostiteljski objekt Kućica, za sedam eura, što je cijena jedva nešto niža negoli na austrijskim skijalištima, pojeli kaiserschmarrn. Gori nikad nisam probala, okus je takav da je velika vjerojatnost da je pripremljen od najjeftinije gotove smjese kupljene u dućanu.
Nekoliko koraka dalje od Kućice je Zlatni medo. Tamo, pak, pod domaće štrudle nerijetko prodaju smrznute Ledo i ine proizvode. Ima dana kad toalet u Medi zaudara nadaleko, a drznete li se požaliti gazdama, lakonski će odvratiti da je to ionako "javni WC Sljemena" i da se tu "ništa ne može".
Na Sljemenu se može svašta. No malošto se tamo od početne ideje do krajnjeg rješenja dobro realizira. Zato me ponešto strah svakog "sljemenskog" projekta. Možda će novootvoreni toranj označiti promjenu paradigme, da stvari krenu visoko i pozitivno.