Usred Špara iz platnene vrećice - da platnene, živjela Zemlja - ispalo mi je nekoliko tetrapaka čokoladnog mlijeka. Prosuli su se po prljavima pločicama i nadala sam se da nijedan nije popustio. Ipak je to gotovo pa tjedna zaliha za cimericu i mene. Svakoj po tri komada.
Srećom, bili su cijeli, neki su pokupili koju dlaku, jedan se zalijepio i za svježu žvaku na odjelu voća pa sam isplanirala uvaliti ga cimerici i zadovoljna otišla prema blagajni. Ulje, prašak za suđe, paket maramica, smokići i još svašta nešto prošlo je blagajnici kroz ruke. Krenula sam platiti karticom.
- A što vam je u vrećici? – pita me ona odjednom sumnjičavo.
- Čokoladna mlijeka, kupila sam ih u menzi - odgovaram i pritom na vratu osjećam topli dah.
Spremni za more informacija o studentskom životu? Pridruži se Facebook grupi Sara sa Save i saznaj baš što te zanima – od crva u menzi do diplome u džepu.
- Izvadite sve iz torbe i pokažite mi račun - strogo će zaštitar. Počela sam vaditi stvari i pravdati se kako nemam račun jer ga u menzi ne daju. Mislim da, na prozoru menze SC-a piše da ga uzmemo nakon objeda, ali uvijek ga zadrže. U tzv brzoj menzi ga zabiju na kolac, doslovno, a u normalnoj ga pospreme sebi negdje iza stakla blagajne.
No, zaštitar me nije želio slušati.
- Draga, bez računa se ne računa – primijetio je pokazavši na naljepnicu s istim riječima. Gledala sam u njega, pa u naljepnicu, pa opet u njega, pa u znatiželjne ljude. Pokušavala sam im reći istinu znajući da su me već osudili. Za njih sam postala kradljivica čokoladnog mlijeka. Kad me opet sretnu za koji tjedan ili mjesec, sjetit će se, ‘evo ove jadnice koja je krala čokoladno mlijeko‘, ogovarat će, a ja ću se prepuna stida praviti da ne čujem. Znam da nisam kradljivica. Platila sam to čokoladno mlijeko, između ostalog, platila ga je, kroz subvenciju, i Republika Hrvatska.
Nakon dužeg navlačenja sa zaštitarom i blagajnicom, uspjela sam proći bez ponovnog plaćanja, no nastavila sam se pitati zašto u menzi ne mogu dobiti račun. Odgovore sam potražila na sljedećim pauzama za ručak.
Prvo sam posjetila tzv. ekspresicu.
Naručila sam lignje s pomfritom i tartarom uz jedan (pre)slatki sok. Na prvom pultu pokupila sam hranu i teta je poderala račun kako slučajno ne bi došla po repete. Na drugi sam pult otišla po sok, ali račun nikad nisam dobila natrag jer ga je teta, bešćutnije od Ivana Groznog, zabila na kolac.
- Mogu li dobiti račun - upitala sam.
- Ne treba ti više, platila si sad, nitko te više neće tražiti - odgovorila je ljubazna teta iznenađena pitanjem. Prihvatila sam odgovor, slegla ramenima i sjetila se svog jučerašnjeg neugodnog iskustva. Prošla me nelagoda.
Sutradan - novi pokušaj.
Otišla sam u restoran SC-a gdje su na staklenoj pregradi, odmah iznad glave blagajnice, zalijepljena su dva papira. Jedan nas upozorava da pripremimo sitan novac, drugi nas moli da nakon plaćanja preuzmemo svoj račun.
‘Tu će mi ga vratiti. Ubuduće ću tu, ne više u brzoj, kupovati jogurte, pudinge i čokoladna mlijeka ako se dogodi da taj dan moram u dućan‘, kažem sama sebi. Na drveni pult stavila sam novac i račun. Taktizirala sam i račun namjerno ostavila bliže sebi kako mi ga teta ne bi uzela, no posegnula je za njim i spustila ga iza stakla. Opet isto. Iako sam računala da ću ga imati, ostala sam bez računa.
Odlučila sam inzistirati i zamolila tetu da mi ga vrati. Nevoljko me pogledala, uzela račun, poderala ga i na kraju ga vratila. Tete u menzama nemaju naviku vraćati račune već ih uzimaju k sebi. Tako da je srčano inzistiranje jedini način na koji će vam ga dati.
Suprotno je to Zakonu o fiskalizaciji u kojem se navodi da je kupac dužan preuzeti svoj račun nakon plaćanja usluge. Svejedno je plaća li ju u trgovini, restoranu, kod automehaničara, cvjećara ili u menzi. U slučaju da osoba nema račun, navodi se dalje u Zakonu, a djelatnik Porezne uprave baš taj dan odluči posjetiti studentsku menzu, nedužni studenti, vi i ja, mogu biti kažnjeni u visini od 200 do 2000 kuna (26,5 do 265,45 eura).
Osim toga, u širem aspektu vraćanje računa nije neki problem.
Nije nam potreban za reklamaciju, a i svaku nepravilnost u svrhu nje trebala bi se ionako odmah prijaviti u menzi. Onda će nam zaduženi radnik vratiti novac ili dati novi obrok. No, što ako želimo reklamirati u brzoj kad smo nepravilnost uočili tek pri kraju obroka? E, onda nek nam bude sa srećom. Račun nemamo jer nam ga uzmu da ne bi dobili repete. U slučaju da dođemo s polupojedenim jelom i tete budu pretjerano sumnjičave mogle bi tu reklamaciju interpretirati kao ‘repetaciju‘. Tako da tada nećemo dobiti ništa.
Ostaje nam inzistirati na računu ili planirati te izbjegavati opskrbu u supermarketima nakon što ju obavimo u menzi. Ako nas, pak, zbog sile prilika zaštitar u trgovini zatraži da mu pokažemo sadržaj svojih torbi i vrećica punih robom iz menze dok nemamo račun, onda se moramo biti spremni pravdati. Jer, zapamtite, "bez računa se ne računa".