Dok Tomislav Tomašević gradi dojam niza uspjeha u upravljanju gradom, koji se u osnovi bazira na tezi kako on i njegov tim popravljaju sve loše nagomilano posljednjih 20-ak godina, teško se oteti dojmu da se zagrebački gradonačelnik počinje ponašati kao ruski plemić i vojnik, Potemkin, koji je stvorio mitska lažna sela s lažnim obojenim fasadama te tobože sretnim seljanima sa zadaćom da kliču dužnosnicima koji su prolazili inače pustim stepama.
Naime, dok Tomašević tvrdi da je nakon uvođenja njegovog novog sustava odvoza otpada ‘grad prodisao‘, značajan broj građana pokušava ignorirati smrad koji se širi oko kontejnera s bio-otpadom, a ružne slike s pretrpanim spremnicima za odlaganje kartona, papira, plastike i stakla već se trude ne gledati jer su se od početka Tomaševićevog mandata navikli da je ruglo sa smećem - svakodnevica. A smeće je ružno, pa je najbolje okrenuti glavu.
Iako se strpljivi građani počinju navikavati na ogromne probleme koje očigledno uzrokuje koncept skupljanja otpada koji nameće stranka Možemo, ipak postoje neki posebni dani, kao što su blagdani, kad je razina osjetljivosti na osjetno višoj razini. Pred Božić tako većina pospremi i počisti stanove, a operu se čak i oni koji inače ne mare previše do osobne higijene, ali sve to u pojedinim zagrebačkim zgradama ove godine nije značilo dovoljno jer djelatnici Čistoće previše rijetko odvoze smeće.
Na pojedinim lokacijama, kao što je adresa Siget 18b, stanari se tako ne sjećaju kada je zadnji put kamion Čistoće odvezao vreće sa smećem iz posebnog kontejnera namijenjenog odlaganju biootpada. S obzirom na to da stanari nisu imali gdje bacati vreće s biootpadom, počeli su ih odlagati uz kontejner. Te tanašne vrećice za biootpad se u pravilu lako probuše, a kako ih Čistoća tjednima nije odvozila, oko kontejnera se počeo širiti odvratni smrad. Molekule tog smrada počele su se dizati iz podrumske garaže (gdje je smješten kontejner s otpadom) uz stepenište te je smrad dosegao veliki prostor u prizemlju uz liftove te se itekako dobro osjetio sve do drugog-trećeg kata.
Tako su stanari za blagdane od Čistoće i gradonačelnika Tomaševića dobili velike doze smrada i srama pred svojim posjetiteljima. Nije, naime, ugodno ako vam dođu gosti pa primijete da zgrada u kojoj živite pred liftovima miriše onako kako ne bi trebala tj. poput najgoreg zadaha sa smetlišta. Jedno od rješenja bilo je izbaciti smeće iz podrumske garaže pred zgradu. Tako bi se spriječilo barem širenje smrada u zgradi, ali bi se biootpad izložio na otvorenom.
Ispod je fotografija gomile vreća s biootpadom u zgradi na adresi Siget 18b koje Čistoća tjednima nije zbrinula
Tomašević ignorira tri jednotavne činjenice
U ovom kontekstu treba podsjetiti na izjavu gradonačelnika Tomislava Tomaševića koju je dao 3. listopada:
"Zadovoljni smo. Posebice u centru grada gdje je najveća promjena. Tu je sada najveći fokus i komunalnih redara i Čistoće. (...) Najave određenih oporbenih i drugih političara o nekakvom kaosu, planinama vrećica smeća na ulicama - nisu se dogodile"
Ta izjava ukazuje da gradonačelnik ignorira tri jednostavne činjenice:
1. Gradonačelnik tvrdi da je fokus čišćenja na centru grada, a jasno je da sustav zbrinjavanja otpada mora funkcionirati na cijelom gradskom teritoriju. U protivnom se radi o diskriminaciji dijela građana. Ako žitelji centra grada dobivaju kvalitetniju uslugu, onda bi za to trebali plaćati višu cijenu.
2. Kad gradonačelnik Tomašević tvrdi da se nisu obistinile teze o planinama smeća na gradskim ulicama to je relativiziranje istine: točno je da nema planina smeća jer termin planina označava uzvisinu od najmanje 1000 ili više metara nadmorske visine te se radi o nerealnom pretjerivanju, ali je nejasno kako gradonačelniku nije neugodno insinuirati da je grad čist uz sve one hrpe smeća koje okružuju kontejnere za karton, papir, plastiku i staklo. Neka od stotina takvih užasnih mjesta u gradu ne predstavljaju samo vizualno-estetske katastrofe, nego i vrlo ozbiljne sanitarne ugroze. Ta vrsta otpada u pravilu sadržava i manje količine biootpada, pa je potpuno neprimjereno na zagrebačkim ulicama svaki dan prolaziti pored rugla koje je u nekim slučajevima istodobno i biohazard.
3. Najgori dio Tomaševićeve izjave onaj je koji ukazuje na sistemsko samoobmanjivanje: gradonačelnik čak zvuči kao da doista vjeruje u to priča, što znači da se neće ispričati (što je manje bitno) te hitno poduzeti sve da barem normalizira sustav prikupljanja otpadom.
Zbrinjavanje otpada kao politička ideologija
Naravno da se u Gradu Zagrebu mogu naći ogledne kante sa smećem ili još reprezentativniji smetlarnici u kojima se gradonačelnik Tomašević može slikati kao pored nekih Potemkinovih sela, ali to ne znači da je ‘grad prodisao‘ nego da se gradonačelnik slikao tamo gdje misli da mu to politički odgovara. Kad bi Tomašević nešto doista mislio napraviti naručio bi novinare i fotoreportere pred neku od brojnih zagrebačkih kula od otpada (karton, papir, plastika, biootpad…) te bi zgrožen naručio izvanredni prijevoz i zatražio preispitivanje odgovornosti Uprave Čistoće.
Iako u Možemo, a posebno gradonačelnik Tomašević, pričaju o zbrinjavaju otpada u terminima ‘modela‘, koncepta‘, ‘najboljih rješenja‘ te tako stvaraju dojam adekvatne akademske razine i vrlo dobre upućenosti u problematiku održavanja grada čišćim, treba primijetiti da je skupljanje, prijevoz, odlaganje i recikliranje otpada vrlo stara pa čak i, može se reći, drevna djelatnost.
U osnovi treba odrediti adekvatna mjesta za odlaganje otpada, organizirati reciklažu svega što je moguće, kao i pravovremeno pražnjenje kontejnera kako ne bi dolazilo do gomilanja otpada. To je vrlo jednostavan biznis koji bez puno filozofije može omogućiti građanima Zagreba da svaki dan gledaju čiste ulice, a ne da za blagdane s gađenjem okreću glave od hrpa smeća, što ih ponegdje nije moglo autosugestivno utješiti jer su se gušili u smradu. Međutim, ako dižete zbrinjavanje otpada na razinu političke ideologije i pravite se jako pametni, umjesto da djelujete po načelima imena stranke Možemo, onda imamo situaciju u kojoj bi strani turisti u Novom Zagrebu mogli pomisliti kako njihovi domaćini možda štuju neki kult smeća.
Ako usporedimo biznis Čistoće s pekarstvom, možemo reći da on nije puno sofisticiraniji nego onaj neke velike pekarnice. Čak se čini da je proizvodnja finog kruha za masovno tržište zahtjevnija od odvoza smeća. Pa sada zamislite da nam pekari najednom počnu prodavati pljesniv kruh uz obrazloženje da na prodajna mjesta u centru šalju onaj svježi.