Uz izuzetak Senfa, jer s njim dijelim neke ishodišne i ideološke točke, te Škore, jer je taj lik nemeza svake građanke u dosluhu sa samom sobom, preostale kandidate za gradonačelnika grada Zagreba ni najmanje ne razlikujem.
Da, jasno mi je da je jedan kandidat HDZ-a, nisam uspjela izbjeći ni činjenicu da je prvo bio jedan drugi, koji je kao bolji ali se navodno nije htio boriti s pravim šefom našeg grada, pa se kao zahvalio i otišao na neko mjesto čije ime ne znam ponoviti, ali koje mu pruža mnogo više unutarnjeg zadovoljstva od mjesta Bandićeva nasljednika, pa je onda sad ovaj drugi, koji ne zna ćirilicu i time se ponosi, ali je dobar dečko, marljiv, radin, fin, sluša samo prohrvatsku glazbu i američki pop rock, pretpostavljam Claptona, tako nešto uglađeno, možda, primjerice, gospel preveden na najljepši od svih jezika, znate koji je to, nemojte da vam moram napisati. Jezik, jel. Koji je kandidat, znam napisati jer sam googlala točno ime.
Znam i da je drugi kandidat kandidat SDP-a, stranke koja navodno još uvijek postoji, against all odds, rekli bi Amerikanci. Neka vam Filipović prevede ako ne znate engleski, to je jezik koji se smije znati i pismo kojim ne pišu neprijatelji. Znam da je i treći volio Zagreb još u utrobi svoje majke, iako ne znam koju on partiju točno predstavlja.
Dopustite da vam objasnim zašto su svi ti muškarci moj glas izgubili prije nego što su održali ijedan govor, došli u ijedan kvart, radnički u kojem sam odrasla ili šminkerski u kojem živim. Prvo, ja pojma nemam tko je gospodin Filipović i sad netko pametan iz njegova PR tima može skočiti i reći da to mnogo govori o meni. I govori, apsolutno.
Govori da se nisam posebno trudila čuti za nevidljive članove HDZ-a. Priznajem. Živjela sam svoj život, voljela, pisala za poznate dnevne novine, vodila dijete u gradski vrtić i plaćala parking, jela hranu s Dolca i kupovala knjige u Frakturi. Indolentna sam prema politici, kao i svaka druga osoba koja šeće psa oko Džamije bez magnolije.
Ako nikad nisam čula za Filipovića, a ni za onog drugog, Klisovića, za kojeg doduše još ne znamo kojim se pismima i jezicima služi, ali ni ništa drugo vrijedno spomena, ni trećeg, ne govori li to i o njima?
Ta trojica se ni s čim nisu istaknuli, a usput su još i poluuspješni sredovječni heteroseksualni muškarci u odijelima, dakle miljama daleko od mog fokusa. I tu je negdje problem ovih izbora: mnoštvu Zagrepčanki (i Zagrepčana alternativnog životnog stila) konstantno se obraćaju muškarci u četrdesetima i pedesetima, koji ništa ne znaju o tome tko smo mi.
A nakon što sam desetljećima, još otkad su me tako naučili majka i otac, glasovala po partijskoj dužnosti (jer sam odrastala u strukturi društva koja se kretala po osovini SDP i HDZ), ne pada mi na pamet ponavljati tu traumu.
Često kažem da bih tako rado glasala za ženu, a e slavni tipovi kodnog imena all lives matter (no s*** Susan) napadnu: ali nije važan spol, Jelena, važno je što predstavlja!
Gle, Susan, daj shvati: važan (mi) je spol. Jer mi govori da ta osoba inherentno razumije kako mi je bilo studirati, odabrati zeznut faks, hodati ulicom po noći nakon tuluma, odabrati način da se obranim od potencijalne prijetnje na ulicama kvarta (moj je bio ključevi između prstiju, a vaš, sestre?), da zna koliko mi je važno da su sva naselja sigurna za moje dijete, da su sva rodilišta pozitivno nastrojena prema dojenju, prema rooming inu i nerooming inu, prema pratnjama svih vrsta, da zna da je doista važno, životno važno, konačno urediti mogućnost rađanja kod kuće, da zna da menstruacija nije nepristojni planet i da je rodiljni dopust nasušno pravo.
Da zna koliko je zeznuto raditi i imati obitelj, koliko je umjetna oplodnja emotivno strahotan proces, koliko košta i gdje se sve može napraviti, da zna koliko je spontani pobačaj bolan na sve moguće načine, da zna koliko je majčinstvo blagoslov i koliko je prokletstvo željeti ga kad ti izmiče, da zna što je neželjena trudnoća na fakultetu i što je dolazak u Zagreb kao provincijalka u osamdesetima.
Da zna sve čega se bojim i o čemu sam sanjala. Da zna što mi je Zagreb pružio tijekom odrastanja u devedesetima i što mi nudi sada, kao ženi, kao radnici, kao majci, kao umjetnici. Što o svemu tome znaju sterilni tipovi u odijelima?
Fantastično je pozivanje gospodina Pripuza na partiju šaha, čestitam majstori, ali ja bih ipak, da imam taj odabir, glasala za ženu koja ponedjeljkom u šest ujutro ide na frizuru, a utorkom navečer kuha grah po receptu svoje mame, koja se grize jer djeci koju sama odgaja naručuje previše dohrane i ne zna kako će to platiti, koja je prošla težak razvod, borbu za skrbništvo, samohrano majčinstvo, koja ima sretan brak i ordinaciju, koja ima onu savršenu božićnu jelu s petero djece ispod nje o kojoj i o kojima mnogo nas sanja.
Što ovi muškarci znaju o ženi koja živi sama s djecom u Kozari Boku? Što znaju o lezbijkama? Što znaju o ženi koja predaje u školi za strance i onda ide kući tramvajem 30 minuta samo da bi stigla na vlak? Što znaju o ženi koja nema za tampone, o raku maternice, raku dojke, o nepravdi prilikom zapošljavanja? Što znaju o spolnom zlostavljanju? Što znaju o tome kako je biti balerina, umjetnica u muškom svijetu umjetnika, glumica, znanstvenica, čistačica?
Voljela bih glasati za ženu, da, i odstupite svi koji to ne razumijete. Voljela bih da je nek a j a k a sestra na čelu Grada, neka koja nam neće dodjeljivati milost u obliku razumijevanja. A ne beskrvni frajeri koji se pokušavaju nametnuti svojim PR floskulama i ogromnim mašinerijama iza sebe.
Ne zanimaju me sistemi, partije, ogromne stranke koje su, dakako, u trideset godina postojanja iznjedrile više muškaraca nego žena kao kandidate za bilo što. Poštujem da postoje, cijenim svakog agilnog čovjeka ovog Planeta, ali povijest mi pokazuje da oni ne znaju ništa ili vrlo malo o tome kako je biti Zagrepčanka. I miješam, ih, da, jer je njihova retorika i dalje napad na onog drugog, neka vrsta rivalstva u privilegiranom okružju dva poznata VIP kluba. Hoću li na ovim izborima glasati za ženu? Ne, ipak ne, nažalost. Kako Susan kaže: radije bih da nas netko spasi. Pa makar i frajer.